Slijedećih dvadeset minuta razgovarali su sa Almirom nasamo. Odveli su ga uz stepenice, na sprat. Ja, sa kesom banana pored sebe, provela sam vrijeme tipkajući poruke Dadi i Medihi, i povremeno gledajući ispod oka An.-u na drugom kraju hodnika. Sjedila je mirno i gledala pred sebe. Vrata na spratu iznad su se otvorila, čula sam korake na hodniku, a zatim glas policajca koji je cijelo vrijeme sa mnom vodio razgovor. ‘Angelina, hoćete li molim Vas doći gore’, doviknuo je, ne silazeći dolje. Ustala sam, ponijela banane, i krenula uz stepenice. Osjetila sam An.-in pogled na leđima.
On me čekao na vrhu stepenica i uveo u veliku salu za sastanke. Almir je sjedio s druge strane velikog stola, stariji policajac sa brkovima je sjedio s njegove lijeve strane, a s desne strane mladji policajac koji me zaustavio ranije a ulici. Ovaj treći, koji je i vodio ispitivanje, sjeo je nasuprot Almiru, a ja sam sjela na ćošak, prije toga odloživši banane, koje bih u tom momentu najradije bila izbacila kroz prozor, toliko su mi išle na živce! ‘Odgovorit ćete nam na par pitanja večeras, gospođice’, rekao je policajac do mene. Bilo je jasno da on vodi ovu diskusiju. Pogledala sam ga bez komentara.
‘Da li ste večeras nešto pili?’‘ Ne.
‘‘Da li ste drogirani?’, slijedilo je odmah novo pitanje. Zurila sam u njega, a zatim pogledala Almira. On je gledao u neku tacku u zraku. “Ne.”, odgovorila sam.
‘Da li imate uza se hladno oružje?’ Ovaj put sam frknula kroz nos, ‘Molim?!’, osjetila sam drskost u glasu, ali jebi ga, šta je previše – previše je. ‘Nož, čakiju, nešto slično…?’.
“Ne.”
‘‘Da li posjedujete vatreno oružje, pištolj…?’. Jel ovaj mene zajebava, ili… ‘Ne!’, glasio je odgovor.
Zaustio je slijedeće pitanje, ali prekinula sam ga, ’Ne komzumiram drogu, alkohol ni cigare, niti nosim bilo kakvo oružje uza se’. Ignorisao je ton moga glasa. Zatražio je moju poslovnu akreditaciju. Dala sam mu UMCOR-ovu karticu. Pitala sam se razumije li engleski. ‘Sta Vi radite u UMCOR-u?, upitao je pogledavši me.‘Radim na socijalnom kreditnom programu’, odgovorila sam. Šta mu imam govoriti detalje.
Ponovo je pogledao u karticu. “A koja Vam je tacno pozicija?”
‘Šef područne kancelarije za Kanton 10 i Kanton 6′, odgovorila sam izazovno. Njih trojica su se zgledali. Almir je i dalje zurio u svoju tačku. Vratio mi je karticu.
‘Znate li Vi Angelina da će protiv Vas večeras biti podnesena krivična prijava’, rekao je gledajući me direktno u oči. Podigla sam obrve i napučila usne, omiljena poza lica kad nekog zajebavam. ‘A zašto, ako mogu znati?’, upitala sam ga.
“Zbog drskog ponašanja, ometanja javnog reda i mira, i nasilnog upada u privatnu imovinu doticnog gospodina”, odgovorio je. Pogledala sam Almira. Na momenat je spustio pogled na moje oči, a onda se ponovo vratio svojoj tački. Vratila sam pogled na policajca. “A znate li Vi da ja Vas na osnovu ove izjave mogu tužiti?”, upitala sam ga. Brko preko puta je spustio pogled i prekrio rukom usta. Kao da suce brkove.
Ovaj je gledao u mene zapanjeno. ‘A zašto?!’, izletjelo mu je. Mirno sam ga pogledala u oči.
‘Uzeli ste izjavu od jednog svjedoka, niste je ni uporedili sa izjavom drugoga svjedoka – mene, a njegovu izjavu,’ pokazala sam na Almira, ‘dajete kao Vašu vlastitu izjavu. To je, gospodine, krivično djelo za koje Vas hladno mogu tužiti kao pristrasnog policijskog službenika’, završila sam ponosno svoju bezveze sklepanu izjavu. Nigdje veze s vezom! Brko je opet prešao rukom preko brkova.
Ovaj je iznenađeno gledao u mene. ‘Pa da li Vi poričete da ste večeras nasilno ušli u posjed ovoga gospodina?’, upitao me pogledavši prvo u Almira pa onda u mene.
‘Naravno da poričem. Nisam ja ušla u njegov posjed nego me on uvukao nasilu u svoju avliju, i još zatvorio kapiju da ne mogu pobjeci’, odgovorila sam mu. Ponovo je pogledao u Almira. Nije bilo reakcije. On i njegova tačka. ‘A zašto bi to, molim Vas lijepo gospodin N. učinio?‘‘
“Pa valjda da me pokaže svojoj ženi, pitajte njega,” odgovorila sam drsko.
Podigao je obrve, ‘I? Je li Vas pokazao svoj ženi?’ Nasmiješila sam se i klimnula potvrdno glavom.
‘Dobro… dotični tvrdi da ga konstantno uznemiravate i da mu uz to i prijetite, da li je to tačno?’, promijenio je temu ispitivanja.
‘Tačno je da ga konstantno sms porukama, pozivima i pismima podsjećam na moje prisustvo u njegovom životu, ali mu ne prijetim,’ odgovorila sam. Almir je gledao u mene dok sam odgovarala, ali čim sam završila, skrenuo je pogled.
‘A da li je dotični od Vas tražio da prestanete sa tim uznemiravanjima?’ Almir je opet vratio pogled na mene. Gledala sam u njega dok sam odgovarala na pitanje, ‘Da. Ali ja prestati neću,’ odgovorila sam. Nije skidao pogled sa mojih očiju.‘Nećete?!’, ponovio je policajac zapanjeno. ‘Pa znate li Vi da protiv Vas večeras ide krivična prijava, gospođice? I znate li da svaku krivičnu prijavu mi šaljemo u Kantonalni MUP koji redovno to prosljeđuje lokalnim medijima?’, upitao je izazivački i osjetila sam mu pobjednički ton u glas. Almir je i dalje gledao u moje oči.
Ne obračajući više pažnju na policajca, ukrstila sam pogled sa njegovim, i mirno odgovorila, ‘Almir zna da sam ga davno molila da sa ovim ludilom prestanemo, jer bi se sve na kraju moglo završiti policijom i sudom. Što se mene tiče, ja nemam nikakvih problema s tim. Policija, sud, novine, radio, televizija…’, slegnula sam nezainteresovano ramenima, ‘što se mene tiče, ovo može završiti na centralnom dnevniku državne televizije – ja prestati neću! Almir zna da ću ići do kraja,’ i dalje smo zurili jedno u drugo.
Skrenula sam pogled na svoga ispitivača koji je zabezeknuto gledao u mene. Uzvratila sam mu mirno pogledom, očekujući slijedeće pitanje. Pitanje je došlo od brke preko puta.
‘A šta je to što Vi zapravo hoćete od dotičnoga? Šta bi on trebao učiniti pa da se ovo završi?’, upitao je. Brko je očigledno odlučio preći na suštinu stvari.
Almir je ponovo vratio pogled sa svoje tačke na mene. Ponovo zakovanog pogleda na njegovim očima, odgovorila sam na pitanje. ‘Dotični je otišao iz mog života sa riječima: Srećo, ja sam se s tobom samo malo zajebavao, igrao, a ti mi budala sve vjerovala.’ Skrenuo je pogled sa mene. Sada je gledao u svoje ruke. Ja sam nastavila zuriti u njega. Kao da je to osjetio, ponovo je podigao pogled i nastavio zuriti u moje oči, dok sam nastavljala sa odgovorom, ‘Svako ima pravo zajebavati se i igrati se sa nekim u životu. Ali, kada se to desi, i onaj drugi ima pravo pitati zašto,’ ponovo je okrenuo glavu od mene. ‘Ali kada neko s tobom provodi noći mjesecima uz ekran kompjutera i postelju svoje majke na umoru..’, trgnuvši se na ove riječi uperio je ponovo pogled u moje oči, ‘i moli u četiri sata ujutro da ga ne ostavljaš samog jer si mu potrebna, jer si jedina osoba koja mu nešto znači,’ frknuo je kroz nos i okrenuo glavu u stranu, ‘onda ne odustaješ od svojih zašto. Ja odustati neću ni pod cijenu života,’ završila sam prkosno.
