Dnevnik jedne kurtizane

Sve ostalo se desilo kao u bunilu. Ustajanje, tus¡iranje, oblacenje, paljenje golfa, izlazak iz sarajevske guzve. Na auto-put Sarajevo - Zenica. Doboj. Skretanje desno prema Tuzli. Pa lijevo prema Gracanici. Duga stara cesta koja vodi do grada. Zelene kros¡nje stabala. Cvijece. Prve stambene zgrade. Bolnica. Bolnica cudne boje. Um mi nije registrovao boju, samo sam znala da nigdje nisam vidjela bolnicu tako ofarbanu. I nije bilo parka ispred bolnice. Gdje je park? Bolnica mora imati park!

Nastavila sam dalje prema centru grada. Most sa desne strane. Produzila sam dalje. Ponovo most preko kojeg je cesta vodila u sami centar grada. Parking malo niz, uz obalu rijeke. Ostavila sam tu golfa. Pitala sam cuvara na parkingu zna li gdje je Lipa. Pokazao je rukom u pravcu odakle sam dosla, negdje gore, ali ne zna tacno gdje.
Krenula sam obalom rijeke u tom pravcu. Polako. Noge su mi bile teze od olova. Poslije nekoliko minuta sjela sam na kameni zid iznad rijeke. Nijedan misic vise nije slusao zapovjedi moga uma, kao da je sva energija moga postojanja isparila iz mene. Samo je srce tuklo kao ludo. Zatvorila sam oci, duboko udisuci miris proljetnog cvijeca, cvrkut ptica, sum vode.

Nastavila sam dalje. Preko mosta na desnu obalu. Prema izlazu iz grada. Pet minuta. Deset minuta. Vjecnost do prvih obrisa Opcte Bolnice Gracanica. Zapravo, prvo je bio Dom Zdravlja, a u istom krugu i Bolnica. OPSTA BOLNICA GRACANICA - pisalo je velikim slovima na tamnoplavoj podlozi. Stvarno nije bilo parka, samo par klupa iza reda parkiranih auta.

Koje je tvoje? Pomno sam se zagledala u svako parkirano vozilo zamisljajuci njegovog vozaca. Da li bih prepoznala tvoje auto kad bih ga vidjela? Da li bih znala da za tim volanom sjedis bas ti?

S tugom sam izasla iz bolnickog kruga.

Preko puta bolnice i glavne ceste kojom sam tog jutra usla u grad primjetila sam veliko naselje, redovi kuca opkoljeni zelenim krosnjama sa svih strana. Da li je to Lipa? Onaj covjek je pokazao u tom pravcu. Almir je u jednom od nasih razgovora spomenuo da je Lipa blizu bolnice. Krenula sam besciljno kroz naselje, lutajuci kroz ulicice i uske kaldrme. Nisam imala hrabrosti nikoga pitati za naziv tog dijela grada.

Grad cvijeca! Cvijece je izvirivalo sa svih strana, divlje pored puta, u bastama, na balkonima. Sitni divlji cvjetici, krupne majske ruze, nepoznate vrste niskih stabala sa kojih su visili sveznjevi ljubicastih cvjetova. Bila sam opijena mirisima i bojama. Ne znam koliko sati sam setala po tom predgradju Gracanice. Na kraju, opijena i sasvim iznurena, krenula sam prema centru Gracanice. Podsjetila me na na minijaturu Sarajeva. Glavna cesta je opkruzivala centar gradica kroz koji je prosijecala siroka kamena kaldrma na koju su izvirivali bezbrojni kafici, prodavnice i ostale radnje. U samom centru je bio gradski park. Kupila sam novine da bih imala razloga sjesti na jednu od drvenih klupa koje su razbacane lezale po parku.

Gdje si ti sada? U bolnici? Radis?… Ili si na pauzi? Ovdje negdje u gradu? Sta radis sada dok ja sjedim ovdje u parku tvoga grada? Grada cvijeca. Kako bi reagovao kad bi znao da sam tu? Boze, kako se zavaravam! Pa ti me se i ne sjecas, zar ne? Kad bih ti se obratila moj glas bi tebi bio nepoznat, stran. Kad bih bi ti rekla svoje ime blijedo bi gledao u mene, bez sjecanja.

Sve je boljelo. Zasto sam tu?

Odjednom sam zeljela ne biti tu. Sta ja radim ovdje? Ostavivsi neprocitane novine na klupi krenula sam prema autu. Sve sto sam zeljela u tom momentu je da osjetim nogu na gasu, cestu ispod sebe i kilometre koji me dijele od ovoga grada. Nikada vise!

Mobitel je zazvonio. Na momenat sam ga samo slusala u dzepu iznenadjena njegovim zvukom. Pogledala sam u ekran. Mediha. Na momenat sam osjetila ledene zmarce po cijelom tijelu.

Pitala me gdje sam. Slagala sam da sam u Doboju. Nisam imala odgovore na njena pitanja koja bi slijedila da sam joj rekla gdje sam zaista. Nekoliko minuta smo neobavezno caskale. Njen glas je bio cudan. Osjetila sam da je nase caskanje samo uvod u ono sto je bilo povod njenog poziva, a nisam znala cemu taj osjecaj. Mediha je spustila ton glasa.

“Sinoc sam bila na chatu, i znas ko mi se javio?’”, glas joj je odavao tajnovitost, zbunjenost. Oklijevanje.

‘Ko?’

‘Almir. Gracanica.’

Disi. Stani, srce.

‘Mislim da jeste. Almir, 30 i kusur, profesor, radi u bolnici, Gracanica.’, glas joj je bio jako tih.

Boze mili. Tesko mi je bilo doci do glasa.

‘I?’

‘Ja sam mu rekla da se zovem Sultanija i da sam iz Donjeg Vakufa. Pitao je za Bugojno, da li poznajem ikoga iz tog grada. Rekla sam da ne idem tamo i da poznajem jako malo ljudi u Bugojnu… Rekao mi je da je ozenjen’, zastala je rekavsi to, ‘Ali nije htio pricati o braku i porodici’.

Golubica. Gracanica. Mediha. Boze, sta to radis danas? Sta ti je? Stegla sam ampulicu u dzepu.

‘Kad ces kuci?’, upitala me zabrinuto.

‘Ne znam.’

‘Svrati kod mene. Noci kod mene. Ukljuci se pod mojim nickom, ti pricaj sa njim. To je on!’

‘Dobro. U redu. Navraticu.’

Nisam znala sta da joj kazem, jednostavno rijeci su bjezale od mene. Shvatila je. Zavrsile smo razgovor. Ja sam bila dosla do auta ali razgovarajuci sa njom nesvjesno sam se vratila u park. Opet sam sjela na istu klupu.

Bura u meni mi je kidala utrobu, kao da da se strmoglavljujem i padam, padam. Pocela sam tipkati sms. Nemoj to raditi, ne smijes! Smijem! Samo cu je napisati, necu slati. Samo cu je napisati i sacuvati u memoriji, nista vise.

Nije Bugojno vukojebina, a nije ni Gracanica. To su samo dva grada u kojima zivi ljubav i koju treba sastaviti. Da li u ovome gradu postoji jedan kalendar?

061 195 336. Send. Nakon nekoliko sekundi stigao je izvjestaj - isporuceno. Deset minuta. Dvadeset. Pola sata. Nista.

Steta. Kafu u ovom Gradu cvijeca nemam s kim popiti. Mozda je tako i bolje. Zbogom Gracanico!

Istim putem sam izasla iz grada. Preko mosta. Pokraj bolnice. Na magistralni put Tuzla - Doboj.

Kada sam pocela plakati? Nisam nikada zaplakala zbog njega. Cak ni onaj dan kada sam ga zauvijek izgubila. Boze, kako sam tada imala potrebu da se isplacem, da isperem svu tugu iz mene, osjecaj izdaje, napustenosti, obmane. Ali nisam mogla plakati. Ni tu noc, niti nijednu od noci ispunjenih agonijom koje su slijedile.

Suze su mi zamagljivale oci, slijevale se niz obraze, curile niz vrat. Cesta je postala siva razvodnjena traka po kojoj sam plutala, lebdila. Disanje mi se pretvorilo u jecaje. Lice mi je bilo sljepljeno od suza, ruke mokre od mokrih obraza. Udarila sam u bankinu, cesta je zaplesala ispod mene, otisla sam na drugu traku. Bijesna sirena kamiona koji mi je dolazio u susret. Jecaji su se pretvorili u grcanje.

Poginut ces. Stani. Stala sam na prosirenju. I pocela glasno ridati.

Poslije minuta, sati, vijekova, prestala sam. Suze nisam mogla zaustaviti, ali sam polako dosla sebi. Prestani… prestani… prestani…

Polako sam se vratila na cestu. Pogledala sam se u retrovizoru. Pogled mi je uzvratila sivo-blijeda avet podbuhlih crvenih kapaka i crnih podocnjaka. Samo suze nisu htjele stati.

Dosla sam do raskrsnice prema Zenici. Skrenula sam. Kao da zauvijek skrecem iz vlastitog zivota. Zbogom Gracanico. Zbogom moj mali gradu cvijeca. Zbogom kalendaru. Suze su ponovo navrle praveci vlastite male puteve po mojim obrazima. Zbogom...

Koliko puta je mobitel zazvonio prije nego sto sam ga cula? Zurila sam u ekran. Koliko djelica vjecnosti je proslo prije nego sto se broj na ekranu odrazio u mojim ocima.

061 195 336.

Ja ne placem. Dobro sam. Nije mi se grlo prelomilo. Ja mogu pricati. Telefon je tvrdoglavo zvonio u mojoj ruci. Ja ne placem.

‘Molim?’, nisam cula svoj glas. Jesam li zaista naglas izgovorila ‘molim’?

‘Halo? Halo, jesi li tu?’

Kako neko moze imati tako dubok glas? Ja ne placem!

‘Tu sam.’‘Angelina? Prepoznao sam tvoju poruku. Angelina?’

‘Da, ja sam.’ Znala sam da mi je glas jedva cujan, prigusen. Nisam se usudjivala glasno govoriti niti vezati rijeci u suvislu recenicu.

‘Pa gdje si ti bona? Kako si? Otkud u Gracanici? Sta ima kod tebe?’, u glasu sam mu vidjela smijeh, veselo zadirkivanje.
Kao da smo se jucer posljednji put vidjeli. Kao da izmedju nas nije jedna godina, jedna supruga, jedna obmana, jedna slupana staklena bocica, jedna uvela orhideja.
Sutila sam.

‘Sta radis u Doboju? Zasto si otisla iz Gracanice?’

‘Bila sam u prolazu.’

‘Za gdje? Covjece, odgovori mi! Gdje sada ides?’

‘U Sarajevo.’

‘Zasto u Sarajevo? Sta ces tamo?’

‘Tamo sada radim.’

‘Nakon toliko vremena imali smo priliku da se vidimo i ti nam nisi dala tu priliku.’

Hocu da ga udarim. Da li cu ja do kraja zivota imati tu ludu zelju da ga isamaram? Ja nam nisam dala priliku? Majko Bozija!

‘Pozvala sam te na kafu. Nije bilo odgovora. Morala sam ici.’

‘Koliko ostajes u Sarajevu?’

‘Ne ostajem. Prestajem raditi tamo. Vracam se u Bugojno, ovaj vikend.’ Slagati prosto prosirene recenice je jos uvijek bilo prekomplikovano.

Sutio je. Cula sam mu disanje. Sutila sam i ja.

‘Ja cu te nazvati.’ Izgovorio je to buntovno, na svoj stari djecacki nacin. Suze su se vratile. Morala sam se osmjehnuti.

‘Ja c tebe nazvati.’ Ponovio je to kao da se buni protiv moguceg odgovora koji bi mu to onemogucio.

‘Dobro’.

‘Ja cu te nazvati.’

‘Dobro.’

‘Nemoj brzo voziti… Cuvaj se… ja cu te nazvati…’

‘Dobro… cujemo se…’

‘Nazvat cu te… cujemo se…’

Sutili smo, ne prekidajuci vezu. Spustila sam mobitel na sjediste.
Kada sada pomislim na sve sretne momente moga zivota, nijednoga ne mogu usporediti sa ovim. Taj osjecaj Srece me fizicki bolio, rastapao me, lomio u komade i ponovo sastavljao u jedno. Suze su mi ulazile u usta dok sam se glasno smijala, smijeh se mijesao sa svim pogrdnim imenima kojima sam ga nazivala i psovala, uvrede su vracale tugu i bijes koji su se pretapali u suze i osmijeh jer se svaka misao zavrsavala sa onim zbunjenim, buntovnim ‘ja cu tebe nazvati’. Opet sam pocela plakati.

Maj, 2003.

Sarajevo u maju je prelijepo. Sada mi je bilo žao što odlazim iz njega. Ponovo sam se bila navikla na njegovu buku, vrevu, mogućnost da se izgubim u toj masi a da ipak ostanem sama. Odgovarala mi je samoća, tišina moga stana, sloboda.

Ili… Mogla bih u Mostar? Toliko godina nisam vidjela Elviru! Posljednji put smo se vidjele nakon rata, kada me Juso odvezao u Mostar i kada smo proveli cijeli dan tražeći nepoznatu izbjeglicu iz Stoca po Mostaru. Malo nam je bilo onih par sati koje smo tada plačući i smijući se itovremeno provele zajedno. Željela sam je vidjeti ponovo. Kad se vratim u Bugojno za to viÅ¡e neću imati prilike, znala sam to. A dva slobodna dana su preda mnom. Neću joj se ni najaviti, joÅ¡ sam se sjećala gdje stanuje. Iznenadit ću je. Ko zna, možda odemo malo i u Stolac. Slika mene i Elvire kako Å¡etamo obalom Bregave natjerala mi je suze na oči. Davni, zaboravljeni dani naÅ¡ih Å¡kolskih dana… Elvira, Magdalena, Majda… Idem sutra u Mostar!

Želja da odem u jedan drugi grad me guÅ¡ila i pritiskala, ali potisnula sam je. Å ta ću tamo? Bol je već odavno prestala izbijati na povrÅ¡inu, zaborav je kao dobra vila zamaglio sjećanja. Samo ampulica i niÅ¡ta viÅ¡e… Boljelo bi me. Grad kao grad, i niÅ¡ta viÅ¡e.

Nije grad kao grad. Taj grad ima bolnicu u čijem parku želim sjediti, autobusku stanicu čijim peronima želim hodati, ulice kojima ću pratiti njegove stope, jedno naselje koje mora da je puno mirisnih lipa jer se i zove Lipa, a čuva tragove njegovog djetinjstva u svojim stazama… Bože, kako sam željela vidjeti Gračanicu!

Ne bih potražila njega. Ne bi on nikada znao da sam bila tu. Da li bih proÅ¡la pokraj njega bez znaka prepoznavanja? Ili bih u pogledu njegovih očiju pronaÅ¡la moga kalendara? Tamne oči iz mojih snova, nemirnu kosu… U mislima sam prolazila kroz hodnike gračaničke bolnice, mogla sam osjetiti taj oÅ¡tri bolnički miris, zujanje bolničkih maÅ¡ina… i njegov glas, duboki, mukli glas, koji nije blijedio iz sjećanja ni kada su sva druga sjećanja izblijedila.

Ne. Tamo neću ići. Nikada.

Dugo mi je trebalo te noći da dođem do sna. Odavno nisam mislila na njega. Još uvijek sam spavala sa ampulicom, ali ona je postala neka vrsta pratioca koji nije podsjećao, samo je bila pratilac u san. Tu noć mi je opet vratila sjećanja.

Probudilo me sunce, i lagani povjetarac koji je ulazio u sobu kroz otvorena balkanska vrata. Pogledala sam na sat. Tek je sedam sati. Dovoljno rano da spakujem i posljednje sitnice, i da polako krenem u Mostar.

Laku noc Almire. Voljela bih da ti ova noc donese mir koji trazis, Bajram je :), imam pravo na jos jednu zelju! Laku noc.
Da i ja onda poranim. BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN. SVIM TVOJIMA, TEBI I POSEBNO ONOJ KOJA KRAJ TEBE SPAVA, MENI POSEBNO DRAGA.
 

BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN Tebi i svima koje Volis, a djecici posebno. Nek vas dragi Allah cuva! Mirni snovi i poljubac u celo.
 

Ee necu tako, hocu da me uspavas, nesto sam posebno mazan. Razbila si me u komade :), sastavi mozaik.
Kako da te uspavam bez melodije? :) Zamisli melodiju. Ali, ako mozes zamisliti melodiju, onda mozes zamisliti i topli zagrljaj kojim te vodim u san.
 

Daj mi ruku i idemo zajedno zagrljeni. Tako bih volio da si sada kraj mene, toplo je.
Jesam ja kraj tebe. Zar me ne osjecas? Zar nije moja ruka u tvojoj? Ucim te kako ces budan sanjati!
 

Ja bih da se probudim sa likom pred ocima?
Odsanjaj i taj san. Pozeli ga kao zelju. Ako to uradimo zajedno, onda se mozda jedno jutro u nasem zivotu tako i probudimo.
 

Evo molim se da bude tako.
Molim se i ja. Cuo nas je On :). Ja mu vjerujem. Vjeruj i ti! Hajde, privij se uz mene i hajmo negdje daleko nocas.
 

Nema te zvijezde do koje te ne bih odveo, a najdraze mi je sazvijedje Siriusa, tamo bi nam bilo najljepse u kristalnim nocima. Cujes li kako kisa pada?
Kisne kapi nisu nista drugo nego male cestice Ljubavi od kojih ja tkam pokrivac kojim cu te zaogrnuti nocas. 
 

Ja cu spustiti pokrivac poljubaca na tvoje umorno tijelo da ti dusa nadje mir.
A ja cu cuvati tragove tih poljubaca sve do momenta dok ne budes imao ovo umorno tijelo. Zas slucaj da nam zelja ostane san, nedam te poljupce nikada i ni za sta!
 

VOLIM TE. IMA NEKO KO NAD NAMA BDIJE DA OVU NOC NAM UCINI NAJLJEPSOM, I JA SAM MU NA TOME ZAHVALAN.
I ja sam Almire. I sta god nam donijelo sutra, ovu noc cu nositi sa sobom. I ovu nasu molitvu.
 

Ne pustaj me da odem ikada, jer se ja nikada nisam otvorio ovako, ja sebe ne prepoznajem. Nikada me vise ne tjeraj od sebe i ne stavljaj na kusnju.
Morat cu. Uz molitvu Njemu da bude uz nas tada. To je sve sto cu moci uraditi tada, uz Nadu da ni On nece zaboraviti ovu Noc.
 

Nista ovo nije dzaba niti slucajno, eto i sama vidis poslije svih ovih dana sta je sve bilo, desila se noc spasa i ljubavi, neka ona i pobjedi.
Kad bi ti Bog uslisio tu jednu Molitvu, sve moje zelje i molitve bi bile ispunjene. I nedam ovoj noci da ikada izadje iz mene. Niti zelim da prodje.
 

Nikada te ne bih povrijedio niti sam imao namjeru. Svi ovi mjeseci govore da se nesto ovako moralo desiti. Sada odgovorno tvrdim, ja sam sretan sto te imam.
Sretan si ovom vanjskom ljusturom koja je napisana u slovima. Molim Boga da ucini da ti unutrasnjost ove ljsuture – sama ja – donese Srecu! Ljustura je tvoja Iluzija.
 

Pomozi mi da te volim!
Ne mogu. Ili volis ili ne volis. Ali znas sta? Nocas sam s Tobom bila Ja a ne Iluzija. I ako nastavis ici za Iluzijom, a odbacis Mene, ova Noc je Moja. Zauvijek!
 

JA VOLIM TEBE I OSTANI UZ MENE ZAUVIJEK, NE TREBAJU MENI NIKAKVE ILUZIJE!
 

Razbij iluziju, hocu Tebe stvarnu, imam Ljubavi za oboje i tebi je samo dajem, uzmi je!
Moja Ljubav je uz Tebe. A iluziju sam razbij i voli ono ispod nje. Ili skrsi u komade. Opet ce ova noc pobijediti!
 

A kako bi bilo da idemo u krpe sada, Filozofu moj? J
Enida, ti si mene otvorila, i ja tebe zelim kraj sebe.
Ja i jesam kraj tebe.
 

Enida trebas mi iste ove sekunde da te zagrlim, ja cu se uvijek moliti za nas, uzmi me i ne napustaj, tako te trebam.
Zapamti ovo sada. NIKADA TE NECU NAPUSTITI. Nikada. Sada si u mom zagrljaju i ne pustam te!
Moj odgovor nije bio nedovresen. Nema tackica. Hocemo li spavati?
 

JA NIKADA NECU DOZVOLITI DA ODES OD MENE JER CU ZAUVIJEK IMATI LJUBAVI ZA OBOJE. TREBAS MI.
U moje srce ova noc ostaje kao nozem urezana. Nema brisanja. I NEMA PREDAJE! Poslije nocas ja se nikada ne predajem niti te napustam. Upamti to.
 

“Evo ti srce na dlanu, uzmi ga nek bude Tvoje, evo ti dusa i tijelo, evo ti sve sto je moje…” Bez osmjeha, Almire..
 

Hocu da mi vjerujes i da nikada vise ne sumnjas. Ja imam Enidu.
Ti si do nocas imao iluziju. Ljusturu. Nocas si je skinuo i dao ovu noc Meni. Danas cu ti ja dati sebe, ovu pravu i istinsku mene s kojom si docekao Bajramsku zoru.
 

Kratka mi je ova nasa najljepsa noc, puna Istine, Ljubavi i Snage  koja nas odvede na krilima noci uz kisu ka lijepom Bajramskom jutru.
Prekratka, Almire. Prekratka. Ali ostaje u meni do kraja zivota i poslije nocas nema tog pada koji ne mogu prezivjeti. Hvala ti.
 

Nema nikakvih padova, oni su tvoja proslost, sada imas mene koji te voli i ostaje s tobom.
Ima padova. Teskih. Pred nama su. Ali poslije ove Noci ne znace Nista. Ova Noc pobjedjuje sve, ovaj Bajram je zauvijek.
… …
 

Kisa tiho rominja, a on mi je zaspao? Boze, kad bih mogla da otjeram sve boli od njega, i uvijem ga u pokrivac od Srece i Ljubavi. Mirno spavaj djecace, poljubac u celo.
On nije zaspao nego se muci, evo 4 puta saljem poruku i nista.
 

Ova noc je bila posebna po mnogo cemu, a posebno po noci otvorenih srca koja su se nadmetala ko ce vise reci u ovako kratkoj noci.
Almire, nocas si mi dao nesto toliko vrijedno i mocno da nema sile na svijetu koja mi to moze oduzeti. Pa cak ni Ti, kad se sutra podrugljivo nasmijes i kazes da sam ponovo nasjela na tvoja slova! Ova noc je jaca cak i od Tebe, i od Ljubavi, i od svega!
 

Za tvoje dobro hajde sad malo odmori oci. Trebat ce ti snaga danas. Hajde, meni za ljubav?
 

VOLIM TE ENIDA.
Reci mi to danas. Uzivo. Jer ja cu tebi sve reci, i potvrditi ovu Noc.
 

JA NIKADA NECU DOZVOLITI DA ODES OD MENE JER CU ZAUVIJEK IMATI LJUBAVI ZA OBOJE. TREBAS MI.

Volim Te Almire, i s osmjehom i bez! :) “Snovi, zovite ga!”

Neka ovo jutro bude pocetak ljubavi nase.
Nema jutra. Nema pocetka. Ni noci, ni kraja. Samo Ljubav. “trag u beskraju..”. Idemo spavati?
 

IMAS OD MENE POLJUBAC SVEMIRA.
Volim te sada i uvijek i zauvijek Almire. I necu vise da cujem rijeci od tebe. Fino se ususkaj, i u san.

(Jutro. Bajram)

Tako mi nedostajes, mucim se cijeli dan da te cujem. Volim te.
Mislim na Tebe. Najljepsi Bajram u mom zivotu. Proslu Noc mi niko ne moze oteti.
 

Bajram je. Dan Boga, Ljubavi i Istine. Dan razbijanja iluzija. Danas kad budes sam, makar to bilo samo 1 minuta, posalji mi SMS. Naci cu nacina da te nazovem.
Spaljivanje iluzija. Meni ostaje ova Noc i Tvoji zavjeti zauvijek. Tebi? To ne znam, Almire. Moja Ljubav?
Da ubijemo Iluziju koju toliko volis? Bajram je, trebali bi, ako ikad onda danas. Poziv?
 

- Poziv - (Almir)

 
- Halo Enida, cekam cijeli dan da ti cujem glas.

- Sretan Bajram Almire.

-… suti

-… sutim, cekam

- Znao sam da si to ti.

-… sutim

- Znao sam, cijelo ovo vrijeme. Znao sam… Znao sam.

- Dobro, znao si. Sretan ti Bajram Almire.

- I?

- I sta?

- I? Sta sad?

- Iduce sedmice preseljavam u stan na Lipi. Vidimo se sreco.

- … suti

Sklapam mobitel.

(Te noci)

Opet kisa rominja. Poljubac za kraj ove Bajramske noci. I neka ti se molitve iz prethodne ostvare. Laku noc.
Nisam ja los covjek, da znas.

Znam to Almire.

15/11/03
 

SVAKU NOC KAD ZASPIM ISTI SNOVI, UMJESTO KAFE S TUGOM POCNEM DAN.
 

Izvini zbog nocasnje poruke, nisam mogla zaspati. Dobro jutro, Almire, i dva poljupca u celo, jer je i nocobdija budna :), kako si ti jutros?
Dobro jutro Enida, ja sam sinoc odmah zaspao onako slomljen. Budan sam od prije pola sata i upravo pijem Nescafe koju sam ja napravio :).
… …
 

SVE TI ZELIM KO I SEBI SAMO BOL OVU NE BIH TEBI. TEBI JUTRO MENI NOC DA POCINJE U SAMOCI. JA UMIREM.
Ne umires ti. Tebi je jutro. A bol vrlo vjesto dajes drugima.
 

Nisi znala da je zivot samo kap, voda slatka, vise pijes ali zedj nema kraja, slatka mu je samo varka.
 

— — —
 

Sto zasuti, to je samo pjesma, nije tebi namjenjena :), nema prekidanja!
Sutim jer ne znam sta da kazem a da ti ne pokvarim jutro kao sto sam pokvarila sinosnju vecer.
 

Ima li kakvih vedrijih tema? Sta mi Azrica radi?
Igra se s mojom mamom. Ja se pretvaram da citam, samo da budem malo sama.
 

Ili da budes sa mnom? :) Sto se ne suocis sa mnom, moja strasljiva? :)

Zato sto nemam povjerenja u tebe.
 

Na osnovu cega, molim te!
Trebam li imati nakon sinoc? Ko si ti?
 

Koliko ti mene zbunis, toliko i ja tebe, pa to je sve zbog poruka. Samo je zivi govor autentican. Zamisli prvobitnu zajednicu sa porukama MEEA GR! :)

Nije smjesno, izvini. Pisana rijec i izgovorena rijec nemaju razlike.
 

Ja hocu da te vidim a ti kako hoces, sta cu, takav sam konkretan.
Ne znam nista poslije sinoc.
 

Trebas mi vjerovati i imati povjerenja u mene.
Da bi ti mogao nastaviti vrijedjati bez potrebe?
 

Nikada vise ne pisi da te ja vrijedjam i jos hoces da mi uskratis sva zadovoljstva.
Nije to moje pisanje, nego tvoje rijeci Almire.
 

Moje misli su najbolje o Tebi da znas, i hvala Bogu da imam sugovornika koji se dvoumi da li da me vidi.
Zasto?
 

Zato!
Zasto?
 

Trenutno nema pravog odgovora.
 

^{Enida suti. Kurtizana prolazi pokraj cvjecare. Upravo je napisala “Zasto”. Spustenog pogleda, stavlja mobitel u dzep. Podize pogled. Almir i supruga stoje ispred cvjecare. Prolazi…. Njenog prijatelja nema u internet-klubu, izlazi ponovo na ulicu. Ide prema izlazu sa pijace. Podize pogled. Almir. Smjeh joj je vec u ocima, pokusava ostati ozbiljna. Mimoilaze se. On gleda u oci. Pita – “kako si?”. Osmijeh, i pogled preko ramena. On uzvraca osmijeh, istim pogledom preko ramena…. Ona, sada vec glasno se smijuci, vadi oba mobitela iz dzepa….}
 

Kurtizana Almiru - Zasto mi ne skines ovu masku sa lica, mracni moj Andjele?! Sta jos da ucinim pa da napokon shvatis?! :)

Almir Enidi - Razotkrivena odavno :).

Enida Almiru - Molim? Zasto trenutno nema pravog odgovora? Ko je razotkriven?
 

– pokusaj poziva Enidi â€“
 

Enida - Necu ti se javiti :). Bolje ti je nastavi pisati stihove, a ne pametovati. Sad sam ti rekla da nisam sama, kako ne kontas?
 

Kurtizana (u isto vrijeme kad i Enida, s drugog mobitela) - Ramenima smo se dotakli, nebo i zemlju smo pomakli… i zauvijek jednom drugom smo promakli!
Enida Almiru - Zasto je dobro sto necu da te vidim? Sta si pod tim mislio? I nije tacno da NECU da te vidim, Almire.
Almir Enidi - Pa sad si me vidjela :), mozda mijenjas karticu :).
 

Kurtizana Almiru - Boze, djecace, ja zaista vise ne znam sta da ucinim kako bi shvatio ko se krije pod ovom maskom! Dobro, nastavljamo sa Igrom! :)

Enida Almiru - Ne kontam? Jel’’se ti to igras sa mnom?

Kurtizana iskljucuje mobitel. Ostaje iskljucen samo Enidin broj…

 
Almir Enidi: Salim se, sto bih se igrao s tobom? Ne izvodis Azru danas u setnju?
 

Enida - Jesi li bio napolju?! Ocigledno da jos nisi nosom provirio vani! :)

Ma jesam, vani sam u frizeraju na korekciji :).

… …
 

Zasutila?
Pustam te na miru, subota je, dan za porodicu :).
 

Vidjenje da ili ne i kada?
Ako ces me dovoditi pred svrsen cin, ides na “ignore” prijatelju :).
 

Onda “ignore”, cekam odgovor.
Onda “delete”, prijatelju.
 

… … …
 

To si i htjela vec odavno, nisi ni imala drugu namjeru.
 

… … …
 

Ti stvarno mene izbrisa? Izvini za poziv, necu vise, sav je ovo nesporazum zbog obostranog nepovjerenja, ne brisi “delete”!
 

… … …
 

Da ti priznam, u posljednja dva dana sa nepoznatog mobitela dolaze poruke slicne sadrzine kao i tvoje: andjeo, mili djecak, Lucifer. E onda sam ja poceo sumnjati u tebe.
 

Pa sam te pitao “a ko si ti?”, i onda zovem da vidim ko ce se javiti, a ne da te uznemiravam. Tvoj sam prijatelj a ne onaj neko ko ce te vrijedjati, znas ja sam iskren.
 

Eto toliko da pojasnim.

Ti si moje Pismo neotvoreno, meni upuceno. Otkad postojim, ja znam sta u Pismu pise. A znas li kako znam? Pa ja sam Pismo napisala!
UPUTI NAS NA PRAVI PUT, NA PUT ONIH KOJIMA SI MILOST SVOJU DAROVAO, A NE ONIH KOJI SU PROTIV SEBE SRDZBU IZAZIVALI, NITI ONIH KOJI SU ZALUTALI. AMIN!
 
Cekam da postanes nacin kojim ces me naci. Lak je to nacin i rado bih ti ga pokazala, ali to bi bilo kao da skriveni otkriva tajnu onome koji ga trazi!

HAJMO, RUKE GORE, PLJES-PLJES. GUZA MRDA, MRDA, ZIVIO TECHNO HU LA LA! :)

Ne uzimaj preozbiljno ove igre s tobom. Ti hoces radost? Ali kako da je dobijes bez zalosti? Ali, ako neces takvu igru onda ne trazi dobitak ni srecu, pa ces izbjeci gubitak i bol. Reci mi sad – hocemo li prekinuti igru ili nastaviti?
TEBI JE OVO IGRA. E PA STVARNO NE ZNAM STA VISE S TOBOM. UCINI KAKO MISLIS DA JE NAJBOLJE!
 

– ponovo pokusaj poziva –
 

Nisi normalan, ne zovi!!!
Zovem samo kada sam ljut, ko si ti u stvari. Ti nisi Enida, dok izbjegavas razgovor bilo kada. Ko si ti u stvari, ozbiljno te pitam?
 

Sta mislis, moze li zlo navuci masku dobra? A moze li onda zlo ostati zlo? Sta mislis, ko je s razlogom pustio da bude prevaren da bi prevario varalicu?…
 

Ponovo se privij uz mene u slijepom povjerenju. Jos i ne znas ko je u tvom zagrljaju – ali Uskoro! I srce ce ti zadrhtati ako se zagledas u moje, obecavam ti!
 

Ko si ti?
 

«Stotinu i Osam», to su samo citati, Almire. Sta ti je?!

Javi se sec., da se uvjerim da je to onaj glas!

Ne mogu da vjerujem! Molim???
KO SI TI, HOCU ODGOVORE SMJESTA, I PREVISE SAM SADA OZBILJAN!
 

Sta ti je, pa ovo nisu moje rijeci, sta ti je?!
Izvini Enida ali tvoje pisanje me totalno zbunilo. Vidis i sama kako reagujem :(.
 
U sta to sumnjas? Ko sam ja?
Sjebo sam se i poceo sumnjati, a ko je ona koja me je zvala samo dva puta, pa jebes slova kada nekoga ne znas, jebi ga, znas vec kako je.
 

Sta mislis – ko sam ja, djecace moj?… “realno_romanticna”, neoprostivo ranjena golubica :), naivni andjelak, sta jos? Ti reci meni, djecace? Ko sam ja? :)

Vise me nikad ne pitaj jesam li to ja, jer sve sam druge prilaze Tebi zagradila samom sobom, i njima mogu proci samo ja. Vise me ne pitaj jesam li to ja – Ja sam!
 

JA SAM NERVOZAN!
Izvini, ucinilo mi se da je suprotno. Ne bih ti citala. Izvini. Laku noc.
 

E nema laku noc, neces da znas.
… …
 

Sta sada sutis, nastavi, hajde cekam.
Nista. Necu ti vise citati. Ne znam sta da kazem.
 

Malo samo razumjevanja, i eto kad s nekim pricas a ne znas ga. Imas li namjeru upoznati me? Oprosti, bila je to burna reakcija na “igru”.
Laku noc, Almire.
 

Neces tako, samo obostrano.
… … …
 

Ostani nocas uz mene, moli te Almir ako ti nesto znaci!
Uz tebe sam.
 

Pricaj mi bilo sta, ja sam zakovo Enida.
Mislim da je bolje da se rastanemo veceras Almire, samo mucimo jedno drugo izgleda. Zasto ne bi ranije isao leci?
 

“Rastanemo” sta ti znaci ovo, necu leci, ako je bio ispad prev. ga.
To znaci da idemo leci i da pozelimo jedno drugom ugodan ostatak noci, Almire.
 

Mozda si u pravu, da te poslusam, laku noc Enida i Poljubac.
 

Laku noc.

… … …