Fri Nov 16, 12:27 AM ET RIYADH, Saudi Arabia - A Saudi court sentenced a woman who had been gang raped to six months in jail and 200 lashes — more than doubling her initial penalty for being in the car of a man who was not a relative, a newspaper reported Thursday.

The decision by the Qatif General Court came in a case that had sparked rare debate about the kingdom’s justice system when it surfaced more than a year ago.In its decision Wednesday, the court also roughly doubled prison sentences for the seven men convicted of raping the 19-year-old woman, the Arab News reported on its English-language Web site.

According to Arab News, the court said the woman’s punishment was increased because of “her attempt to aggravate and influence the judiciary through the media.”She had initially been sentenced to 90 lashes after being convicting her of violating Saudi’s rigid laws on segregation of the sexes.

Under Saudi Arabia’s interpretation of Islamic Sharia law, women are not allowed in public in the company of men other than their male relatives.The initial sentences for the men convicted of the gang rape ranged from 10 months to five years in prison. Their new sentences range from two to nine years, the paper said.

The attack took place in 2006. The woman has said that it occurred as she tried to retrieve her picture from a male high school student she used to know. While in the car with the student, two men got into the vehicle and drove them to a secluded area. She said she was raped there by seven men, three of whom also attacked her friend.

Reports of the story triggered debate about Saudi Arabia’s legal system, in which judges have wide discretion in punishing a criminal, rules of evidence are shaky and sometimes no defense lawyers are present. The result, critics say, are sentences left to the whim of judges.The judges, appointed by the king, have a wide discretion in handing down sentences, often said to depend on their whim. A rapist, for instance, could receive anywhere from a light or no sentence, to death.

The woman was identified in the media only as the Girl from Qatif. The case was referred back to the General Court by an appeals court last summer, after the woman’s attorney argued the verdict was too lenient for the rapists and unjust for the victim.The court also banned the lawyer from defending her, confiscated his license to practice law and summoned him to a disciplinary hearing later this month.

“I explained to them that it was my job to do everything legal in order to serve my client. But they did not listen,” the lawyer, Abdul Rahman al-Lahem, was quoted by the paper as saying.

Nadam se da će vas ova tema ohrabriti da govorite slobodnije. To će pridonijeti osvjetljavanju najzagonetnijeg - ljudske duše 

Ljudska inteligencija nije jedinstvena funkcija, nego splet mnogobrojnih i zamršenih psihičkih aktivnosti, koje je vrlo teško odijeliti i jasno definirati.
Način mišljenja u muškaraca sasvim je drukčiji nego u žena. Muškarac naginje apstraktnom i teoretskom razmišljanju, dok je ženin misaoni život više stvarne, konkretne i praktične prirode. Zato je žena u svom mišljenju često snalažljivija i elastičnija od muškarca, žena je bliža svijetu nego muškarac. Ženin je razum manje strog, ali bogatiji. Ali u snalaženju u životnoj stvarnosti, u praktičnoj primjeni teorije i nauke, u rješavanju neposrednih životnih zadataka žena ima prednost pred muškarcem. Ona je nekad tako nerazborita, kako to muškarac zna katkad biti. 

Opći odgoj

Autoritativan odgoj, jednako kao i maženje, koči razvoj dvaju osnovnih svojstava emocionalno uravnotežene i društveno korisne ličnosti: njezinog samopouzdanja i osjećaja za zajednicu. Dijete odgajano na autoritativan način često je kasnije u životu plašljivo, povučeno i pasivno, ne zna donositi samostalne odluke, rado se podvrgava tuđem vodstvu. Usto je nepovjerljivo pa teško nastupa iskreno i otvoreno. Nije teško pogoditi da će takve karakterne osobine neminovno smetati u spolnom životu. Pasivnost i zakočenost prema partneru otežavaju saživljavanje s njime, što rezultira poremećajem i razočaranjem u seksualnoj aktivnosti. Mnoge svoje osjećaje, težnje, interese i misli ne dijeli sa svojim spolnim partnerom, nego ih zadržava za sebe, čak i onda kad je stupio u brak. 

Odnos dijete – roditelj

Ako djeca u prvoj godini života nauče da se mogu uzdati u sebe i u svoje bližnje, pripremljena su da se u drugoj godini suoče s idućim zadatkom “svladavanjem sumnje u sebe i stjecanjem osjećaja samostalnosti”.
Prema Freudu, psihoseksualna razdoblja u razvoju su: oralno, analno, faličko, edipsko, latentno, pubertetsko, adolescentno i genitalno razdoblje.
Ako je dijete riješilo većinu edipskih sukoba, sposobno je krenuti iz zatvorene i čvrste obiteljske sredine u svijet i društvo svojih vršnjaka, u potragu za novim osjećajnim osvajanjima i lojubavnim izljevima.
Sadistička ljubav označava neriješenu oralnu, analnu ili edipsku fazu. To potječe iz poremećenih odnosa između majke i djeteta: frustrirano dijete mrzi i prezire svoju majku, želi joj smrt. Takvo je i u braku ili ljubavnom odnosu, što je posljedica nesposobnosti otuđenja od majke. 

Još jedan razlog ponižavanja spolnog partnera proizlazi iz edipskog sukoba. “Nema čovjeka na kojeg ne utječe njegovo nesvjesno iz djetinjstva pri izboru supružnika.” Osoba koja je pretrpjela veliku traumu tijekom djetinjstva i nema nimalo povjerenja u prisan odnos, može se svejedno oženiti ili udati, maštajući da će sebi naći para koji će zadovoljiti njezine (njegove) osjećajne potrebe. Međutim, brak nikada ne može izliječiti neuroze, a ne može nadoknaditi ni nesretno djetinjstvo.
Žene se vole tužiti da njihovi muževi slabo zarađuju, da su slabi ljubavnici. Muževi pak najčešće svojim ženama prigovaraju da su nepožrtvovne i nemarne. 

Zadovoljstvo u svađi

Nepovjerljivi muškarac obično uzme nepovjerljivu ženu i ta neprekidna svađa služi dvjema svrhama: oba se bračna druga osjećaju jačima i neovisnijima dok se bore, a istodobno zadovoljavaju svoju tajnu i nesvjesnu želju da budu zajedno.
Primjer 1. Marija, 28 godina, udala se za čovjeka čijoj se tihoj naravi i radosti divila, nadajući se da će biti odan muž i otac. Tek što su se vjenčali, Marija je pala u duboku potištenost: ona se nije samo užasavala tjelesnog dodira s mužem, nego ga je počela i otvoreno mrziti, razočarana svojim brakom. Međutim, o svom je životu otkrila da je majka s njom jedva progovorila i koju riječ, a umrla je od raka kad je ona imala tek tri godine. Otac je povremeno radio i često se opijao. Za vrijeme svog ogorčenja, započela je izvanbračni odnos s kolegom s posla. Time je nesvjesno vrijeđala muža i tugovala za majkom.
Iz njezina primjera vidimo kako osoba koja nije svladala frustracije iz djetinjstva može iskrivljeno poimati zbilju i svoje bližnje. Moć zapažanja i rasuđivanja uvelike je izmijenjena ljutom srdžbom. Marija je od sveg srca mrzila lik majke, pa joj je spolni odnos, kad ga je imala, služio uglavnom da se osvećuje.
Da bi mogli ugodno živjeti u braku, bračni drugovi moraju biti kadri ovisiti jedno o drugom. Zrela ovisnost znači da jedno može pomoći drugome bez patnje, nadmoći ili potčinjenosti.
Primjer 2. Mario, 45 godina, bio je oženjen već dvadesetak godina. U braku je bio uglavnom nesretan i htio se razvesti. Međutim, svaki put kad je htio ostaviti ženu, izmislio bi neki razlog da s njom ostane. Već je četiri godine bio u vanbračnoj vezi s neudatom mladom djevojkom koja je zatražila da ostavi ženu i oženi se njome. Mario je opisao svoj odnos sa suprugom: kad bi njegova žena tražila savjet, pomoć ili odlučnu riječ, Mario bi ljutito povikao da previše traži od njega. Ona bi gorko zajecala, plačem kao malena beba. Zatim bi Mario izletio iz kuće i ne bi se vraćao dan-dva.
Mario je za svoje roditelje rekao da su ga naučili da se sam brine za sebe i da ni o kome ne ovisi, a kad mu je bilo pet godina, oni su se razveli, ali se nisu prestali svađati. Postao je vrlo potišten, plakao je dok je govorio o svojoj čežnji za ljubavlju. Prekinuo je s ljubavnicom koja mu je dugo vremena nedostajala. Prihvatio je svoju slabost i s vlastitom ženom provodio više vremena. 

Mučenje osjećajem krivnje

Ljudi bez samopouzdanja teško u sebi svladavaju osjećaj krivnje i nesposobnosti. Oni nesvjesno traže i nađu bračnog druga koji im odgovara kako bi dokazali da je njihova neurotska neuravnoteženost nešto posve opravdano. Kad napada ženu, muž se povremeno osjeća moćan. Međutim, ako žena i dalje pati, muž se prije ili kasnije osjeti krivim. Brakovi u kojima žena uživa mučiti muža osjećajem krivnje, a on u tome uživa i ne ostavlja je, vrlo su česti. 

Mr. sc. George Salebi, dr. med.

Neki od tih detalja su zabiljezeni u “Biljeznici”, tj, obicnoj maloj teki u koju sam izlila sve svoje tadasnje osjecaje, pitanja i bijes, i urucila gospodinu doticnom.

Zapisi iz biljeznice su originalni (to su bili oni dani kad sam ludjacki zapisivala sve sto je bilo vezano za Gracanicu, tako da sam u toj maniji jednu cijelu teku ispisala za Almira, a zatim sve to lijepo prepisala u drugu teku i sacuvala za sebe). Urucenje je bilo, mada to tada nisam znala, prvo u nizu lanca pisama, paketica i poruka koje je gospodin tih dana dobio “na ruke” od shizofrenicarke iz Bugojna.

***

Dugo mi je trebalo da nagovorim Adisu i Maju da podju sa mnom. Mrzile su sve sto radim vezano za Gracanicu, mrzile su Gracanicu, a vise od svega su mrzile Almira. I nisu htjele sa mnom. Ipak, kao i uvijek, prijateljstvo je na kraju pobijedilo i toga jutra smo nas tri zapucale u Gracanicu. Krenule smo rano, tako da smo u Gracanicu stigle vec oko 10 ujutro, taman u pravo vrijeme da se doticnog uhvati na radnom mjestu u Bolnici.
Cilj je bio jednostavan: noc ranije, u neke sitne sate, sam zavrsila pisanje biljeznice u koju sam od korice do korice istresla sve svoje frustracije i pitanja za doticnog, i sad je trebalo istu dostaviti u ruke “gospodinu doktoru”. Naravno, nije bilo ni govora da ja to ucinim, tako da je biljeznica, svecano zamotana u plasticnu kesu, zavrsila u Adisinim rukama. Ja sam parkirala golfa iza nekog zida, stotinjak metara od bolnice, a Adisa i Maja su “prosetale” do bolnice.

Adisa i Maja su usavsi u krug Bolnice, zbunjeno stajale ispred jednog od ulaza i pokusavale skontati kako pronaci kancelariju doktora N., kada ih je ugledao jedan od uposlenika Bolnice koji je upravo izlazio van.
“Djevojke, koga vi trebate? Jel’ mogu pomoci?”, upitao je ljubazno.
“Hm… uh…, mi se izvinjavamo, mi smo trebale doktora N.”, mucajuci mu odgovara Adisa.
“Koga? Nema takvog doktora ovdje”, namrstio se stari.
“Hm… ovaj, on se zove Almir N. i on je doktor ovdje”, ubacila je Maja, malo manje smuseno.
“Aaaa, Aalmir, ma nije on doktor, otkud vam to? Izas’o je ima malo, ali treb’o bi se uskoro vratiti, sacekajte vi njega ovdje.” A onda sumnjicavo, “A sto ga trebate ako mogu znati? Ja sam mu sef.”
“Ma nista, ovaj, mi smo mu prijateljice, pa malo, ovaj, navratile da ga vidimo”, slijedi smuseni odgovor.
Srebrni fijat je u tom momentu prozujao kraj njih i parkirao se par metara od ulaza.
“Ah, evo vam ga”, pokazao je stari i poveo ih ka autu. “Almire, trebaju te dvije prijateljice”, doviknuo je Almiru koji se vec uputio ka ulazu.
Almir je zbunjeno stao zureci u Maju i Adisu.
“Eej cao Almire, gdje si ti, dugo se nismo vidjeli kuco stara, evo mi prolazile kroz Gracanicu, pa reko’ da te vidimo. Hocemo li popit jednu kaficu nabrzaka, nemamo ti bas puno vremena”, zbrljala je Adisa.
Totalno zbunjen, pod upitnim pogledom sefa, Almir je samo uspio promucati “Hocete poci sa mnom u ured”, i poveo ih uz stepenice.

Uveo ih je u kancelariju, zatvorivsi vrata za sobom. Adisa i Maja su se zgledale. Lakse je pobjeci kroz otvorena vrata.

“Sjedite, samo sjedite… uh vidi ove pepeljare (puna), sad cu ja to…”, jos uvijek zbunjeno.

“Ma ne treba, nemamo kad, zurimo, nego evo donijele smo ti poklon pa samo da ti urucimo, i idemo mi…”, Adisa mu je samo turila kesu u ruke i okrenula se k vratima. Maja je slijedila.

“Sta je ovo, cekajte, kud idete? Sta ce meni ovo?”, i dalje totalno zbunjeno.

“Samo ti otvori, citaj i uzivaj, a mi ti odosmo”, i stura na vrata.

Sletjele su niz stepenice i nagarile trceci kroz bolnicko dvoriste. Kad su stigle do mene i golfa, uletjele su bez daha uz “vozi jebo te!”. Koliko su bile zadihane, pomislila sam stvarno da Almir trci za njima kroz bolnicki krug. Nagazila sam na papucicu za gas. Kroz nekoliko minuta vec smo bile na putu za Doboj, a Adisa i Maja su jos dugo provjeravale vozila iza nas, ne bi li uhvatile obrise srebrnog fiata.

Mars u picku materinu, sizofrenicarko jedna!

Pa ja samo hocu da te drzim obavjestenim kad su u pitanju moji planovi glede Tebe i Gracanice :)

Glede mene, mars u picku materinu katolicku!

Ma goni se sad ti u…
… u … u… ma dodji u Bugojno ako bas nemas gdje drugo! :)

“Kad on (otac ti) umre ostacu sasvim sam. I zena ce me uskoro izbaciti iz kuce. Onda ti dodji zivjeti sa mnom. Bicemo sretni zajedno, ja i ti”. A onda – sut karta i promjena broja mobitela sutradan… Koliko se ja razumijem u sizofreniju (a kao sizofrenicarka trebalo bi da je prepoznajem) ovo je tipicno ponasanje jednog sizofrenicara!

Bez odgovora.

“Mila, ako sutra vidis da nam ne ide i da ti se ne svidjam, reci odmah da idem, da nas manje boli”. Molio si me ovo onu noc. Obecao si da ces i ti isto uciniti. A onda si odlucio malo jebavati odvratnu smrdljivu rugobu svojim poljupcima, zagrljajima i rijecima?… Jadno moje malo :P

To je bilo moje neiskustvo. Bio sam novi na chatu i neiskusan. Jebi ga, desilo se. Izvini. Ja nisam imao namjeru nikoga povrijediti, pogotovo ne tebe. Sve je to bilo nenamjerno.

Ja sam samo htio da nam Travnik ostane u lijepoj uspomeni. Ne bih nikoga povrijedio namjerno, pogotovo ne tebe. Vjeruj mi, ja sam vise razocaran bio Travnikom nego ti.

Kad ces prestati s ovim, zar nije dosta ovoga? Kako samo mozes biti takva? Laka ti noc.

Ti si taj koji je stvorio svoju milu, njeznu, osjetljivu djevojcicu, svoju ljubav i srecu – u svojoj glavi :P! Ja sam uvijek bila ja – smrdljiva seljanka-rugoba-sizofrenicarka koja kad trazi prijateljsku kafu i odgovore na lazi i povrede ne zasluzuje nista drugo nego da bude poslana u picku materinu… Sizofrenicarka je odgovore vec pocela dobijati, kao sto vidis profesore-doktore, i nastavit ce!

035 – xxx – xxx (broj srednje medicinske)

Sta je ovo? Ne kontam?

Samo jedan broj za nazvati :). Mislila sam da ces mi moci reci koga da trazim. Ocigledno da pitam pogresnu osobu :P!

Prestani s ovim! Sta ti sve ovo treba? Pusti me na miru rugobo shizofrenicarska!

Pa provjerila sam kakav si “doctor” :P! Sad moram zadovoljiti svoju znatizelju i provjeriti kakav si professor! :)

Ja uopste ne radim u skoli, sizofrenicarko jedna odvratna! Idi iz mog zivota!

“Ja jos uvijek radim u srednjoj skoli kao professor….. Sta predajes?….. Predajem mentalnu higijenu, manipuliranje masama… I sta ono bjese trece?” – ove rijeci s tvojih usana sisle prije 2 mjeseca, profesore – doktore! :)

Profesori X i Y su bili jako susretljivi i ljubazni. Kazu da ne zele ici u detalje preko telefona, pa smo se dogovorili za direktan razgovor. Petak ujutro, 10:00 sati.

Odlazi iz mog zivota sizofrenicrko! Ostavi me na miru! Da se nisi usudila dolaziti ovamo ili razgovarati sa bilo kim!

Sta je, bivsi profesore? Sta mi to imaju bivse kolege reci? Zasto si dobio nogu prosle godine?! Da li je to zato sto je “professor” zavodio maloljetne djevojcice po srednjoskolskom centru? Zna li ti Otac razlog???

Mars u picku materinu, sizofrenicarko odvratna. Ostavi na miru mene i moju porodicu!

Ne mogu, Ljubavi Moja Zbunjena :). Ja mogu potraziti neke informacije o tebi od tvojih sadasnjih i bivsih kolega. Ali one odgovore koje treban od tebe, a koje ne zelis da mi sam das, mogu dobiti jedino od tvog Oca – on je jedini koji mi moze pomoci! Zao mi je, Ljubavi Moja, ali tvoj Otac ce se morati naviknuti na mene :).

Odbij od mog oca, sizofrenicarko, on je bolestan covjek!

Zao mi je. Ja sam sad drugacija zena – bezosjecajna i beskrupulozna, i imam svoj cilj, i sredstva kojim cu doci do cilja mi nisu bitna. Bitan mi je cilj, a cilj su odgovori na moja pitanja. Tvoj Otac i bolest tvog Oca tebi trebaju biti bitni a ne meni. Ti vodi racuna o njemu, Ljubavi Moja!

Sta ti treba sve ovo?

030 – xxx – xxx. Broj MUP-a Bugojno. Mozes podnijeti prijavu za psihicko zlostavljanje :P! :)

Ali svi ovi brojevi vrijede samo jednog broja – 035 – xxx – xxx, ul. 25. Maja bb, Gracanica!
Ti ces sebicno odbiti posten i iskren razgovor, pa cak i ako to znaci da ce neko koga smatras sizofrenicarom uci u zivote tvojih prijatelja, Oca, zene, Djece, i sjebati im zivote…

Drago mi je sto ne mogu biti kao Ti bez obzira koliko to pokusavala. Izmjenio si me iz temelja, u negativnom smislu, pretvorio u bezosjecajnu zenu, ali jos uvijek ne mogu biti kao Ti.

Samo sam jednom bila u Gracanici, onaj dan kad si dobio biljeznicu. Nikad nisam bila u cvjecari tvoje zene, niti znam koja je. Ne znam gdje je tvoja kuca. Ne znam gdje ti je ni Oceva kuca. Imena nekih profesora se nalaze na internetu – niti sam zvala niti bila u skoli ikada. Zao mi je sto nista od toga nisam mogla uraditi i zao mi je sto nisam kao Ti. Vjerovatno za uzivanje u nanosenju bola ljudima koji vole moras biti takav stvoren.

Danas sam cijeli dan bila u Bugojnu, od toga pola u Domu Zdravlja, Gracanice nisam ni vidjela. Sad potvrdi da si ovo primio pa da zavrsimo s ovom gluposti.

Sta ti je sve ovo trebalo?

Sta mi je ovo trebalo? Pa da vidim ko je Tebi bitan u Zivotu. Odgovor je – NIKO. Ni djeca, ni otac ni bilo ko drugi. Svima njima bi jedna sizofrenicarka mogla sjebat zivote, a Ti za njihovu srecu ne bi ni trepnuo. Eto zato mi je ovo trebalo, da bih se u ovo uvjerila.

Da vidim kako neko moze izgovoriti onakve rijeci u Travniku gledajuci te u oci, a sutra te poslati u picku materinu. Moze, jer Ti bi lako pogazio srecu i bolesnog oca i zene i djece, samo da bi Tebi bilo dobro. Trebalo mi je da ovo znam.

On me čekao na vrhu stepenica i uveo u veliku salu za sastanke. Almir je sjedio s druge strane velikog stola, stariji policajac sa brkovima je sjedio s njegove lijeve strane, a s desne strane mladji policajac koji me zaustavio ranije a ulici. Ovaj treći, koji je i vodio ispitivanje, sjeo je nasuprot Almiru, a ja sam sjela na ćošak, prije toga odloživši banane, koje bih u tom momentu najradije bila izbacila kroz prozor, toliko su mi išle na živce! ‘Odgovorit ćete nam na par pitanja večeras, gospođice’, rekao je policajac do mene. Bilo je jasno da on vodi ovu diskusiju. Pogledala sam ga bez komentara.

‘Da li ste večeras nešto pili?’‘ Ne.

‘‘Da li ste drogirani?’, slijedilo je odmah novo pitanje. Zurila sam u njega, a zatim pogledala Almira. On je gledao u neku tacku u zraku. “Ne.”, odgovorila sam.

‘Da li imate uza se hladno oružje?’ Ovaj put sam frknula kroz nos, ‘Molim?!’, osjetila sam drskost u glasu, ali jebi ga, šta je previše – previše je. ‘Nož, čakiju, nešto slično…?’.

‘‘Da li posjedujete vatreno oružje, pištolj…?’. Jel ovaj mene zajebava, ili… ‘Ne!’, glasio je odgovor.

Zaustio je slijedeće pitanje, ali prekinula sam ga,  ’Ne komzumiram drogu, alkohol ni cigare, niti nosim bilo kakvo oružje uza se’. Ignorisao je ton moga glasa. Zatražio je moju poslovnu akreditaciju. Dala sam mu UMCOR-ovu karticu. Pitala sam se razumije li engleski. ‘Sta Vi radite u UMCOR-u?, upitao je pogledavši me.‘Radim na socijalnom kreditnom programu’, odgovorila sam. Šta mu imam govoriti detalje.

‘Znate li Vi Angelina da će protiv Vas večeras biti podnesena krivična prijava’, rekao je gledajući me direktno u oči. Podigla sam obrve i napučila usne, omiljena poza lica kad nekog zajebavam. ‘A zašto, ako mogu znati?’, upitala sam ga.

Ovaj je gledao u mene zapanjeno. ‘A zašto?!’, izletjelo mu je. Mirno sam ga pogledala u oči.

‘Uzeli ste izjavu od jednog svjedoka, niste je ni uporedili sa izjavom drugoga svjedoka – mene, a njegovu izjavu,’ pokazala sam na Almira, ‘dajete kao Vašu vlastitu izjavu. To je, gospodine, krivično djelo za koje Vas hladno mogu tužiti kao pristrasnog policijskog službenika’, završila sam ponosno svoju bezveze sklepanu izjavu. Nigdje veze s vezom! Brko je opet prešao rukom preko brkova.  

Ovaj je iznenađeno gledao u mene. ‘Pa da li Vi poričete da ste večeras nasilno ušli u posjed ovoga gospodina?’, upitao me pogledavši prvo u Almira pa onda u mene.

‘Naravno da poričem. Nisam ja ušla u njegov posjed nego me on uvukao nasilu u svoju avliju, i još zatvorio kapiju da ne mogu pobjeci’, odgovorila sam mu. Ponovo je pogledao u Almira. Nije bilo reakcije. On i njegova tačka. ‘A zašto bi to, molim Vas lijepo gospodin N. učinio?‘‘

“Pa valjda da me pokaže svojoj ženi, pitajte njega,” odgovorila sam drsko.

Podigao je obrve, ‘I? Je li Vas pokazao svoj ženi?’ Nasmiješila sam se i klimnula potvrdno glavom.

‘Tačno je da ga konstantno sms porukama, pozivima i pismima podsjećam na moje prisustvo u njegovom životu, ali mu ne prijetim,’  odgovorila sam. Almir je gledao u mene dok sam odgovarala, ali čim sam završila, skrenuo je pogled.

‘A da li je dotični od Vas tražio da prestanete sa tim uznemiravanjima?’ Almir je opet vratio pogled na mene. Gledala sam u njega dok sam odgovarala na pitanje, ‘Da. Ali ja prestati neću,’ odgovorila sam. Nije skidao pogled sa mojih očiju.‘Nećete?!’, ponovio je policajac zapanjeno. ‘Pa znate li Vi da protiv Vas večeras ide krivična prijava, gospođice? I znate li da svaku krivičnu prijavu mi šaljemo u Kantonalni MUP koji redovno to prosljeđuje lokalnim medijima?’, upitao je izazivački i osjetila sam mu pobjednički ton u glas. Almir je i dalje gledao u moje oči.

Almir je ponovo vratio pogled sa svoje tačke na mene. Ponovo zakovanog pogleda na njegovim očima, odgovorila sam na pitanje. ‘Dotični je otišao iz mog života sa riječima: Srećo, ja sam se s tobom samo malo zajebavao, igrao, a ti mi budala sve vjerovala.’ Skrenuo je pogled sa mene. Sada je gledao u svoje ruke. Ja sam nastavila zuriti u njega. Kao da je to osjetio, ponovo je podigao pogled i nastavio zuriti u moje oči, dok sam nastavljala sa odgovorom, ‘Svako ima pravo zajebavati se i igrati se sa nekim u životu. Ali, kada se to desi, i onaj drugi ima pravo pitati zašto,’ ponovo je okrenuo glavu od mene. ‘Ali kada neko s tobom provodi noći mjesecima uz ekran kompjutera i postelju svoje majke na umoru..’, trgnuvši se na ove riječi uperio je ponovo pogled u moje oči, ‘i moli u četiri sata ujutro da ga ne ostavljaš samog jer si mu potrebna, jer si jedina osoba koja mu nešto znači,’ frknuo je kroz nos i okrenuo glavu u stranu, ‘onda ne odustaješ od svojih zašto. Ja odustati neću ni pod cijenu života,’ završila sam prkosno.

‘Halo ba, pa gdje si ti?’, upitao je, ali osjetila sam mu u glasu nešto, kao da zna.

‘Evo me u Gračanici,’ odgovorila sam.‘Pogodi ko me sad zvao!’, rekao je.

‘I, šta gospođa N. hoće, zašto te je zvala?’ upitala sam ga.‘Da me pita jesmo li ja i ti u vezi’, odgovorio je smijući se.

‘Pa rekao sam da nismo. Onda me je pitala otkud ja s tobom, zna i da smo se ja i ti trebali naći, i pita ko je koga prvi kontaktirao i kako’, objašnjavao mi je kroz smijeh. ‘Ja sam joj rekao da si ti prva stupila u kontakt sa mnom’, dodao je.

‘Molimmm!’ nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! ‘Pa pederu jedan što joj nisi rekao istinu?!’. E još mi je samo trebalo da An.-a misli kako širom BiH ganjam njene bivše zetove.

‘Ma daj smiri se, šta ima veze bona. Pa da sam joj rekao istinu morao bih joj objašnjavati kako sam našao tvoj broj, zašto sam te zvao, i ne bih znao šta da joj kažem. Ovako, lakše mi je bilo reći da si ti prva mene kontaktirala, pa kad me pitala zašto – rekao sam joj da ne znam’, dodao je i dalje se smijući. Jebo te, budale! ‘Pa ti stvarno nisi normalan…..’, i nisam dovršila rečenicu. Prekinulo me je ljubazno ‘dobro veče, gospođice’ ispred mene. Nisam ni primijetila da sam, prepirući se sa Dadom, prošla skretanje za Lipu i došla do policijske stanice. Na ulazu ispred stanice stajao je policajac i sada me ljubazno pozdravljao.

‘Mogu li dobiti Vašu akreditaciju, molim Vas’, dodao je ljubazno. Rekla sam Dadi da me nazove za 10 minuta, rutinska policijska kontrola, objasnila sam mu.

Sve mi je bilo pri ruci, ali nigdje lične. Dala sam mu vozačku i UMCOR-ovu radnu karticu.

‘Pregledat ću Vašu dokumentaciju, a onda ću Vam reći zašto sam Vas zaustavio’, rekao je, ne gledajući u mene nego u dokumente.

‘Da’, odgovorila sam.

‘Onda poznajete dotičnog gospodina?’, pokazao je rukom na Almira.

‘Da, poznajem dotičnog gospodina’, slijedio je odgovor.

‘Dobro…’, rekao je polako, ujedno mi vraćajući dokumente, ‘Onda nećete imati ništa protiv da malo uđete u policijsku stanicu?’. To pitanje i nije bilo pitanje, znala sam. Pogledala sam mu preko ramena. Almira, An.-e i policajaca više nije bilo. Hvala Bogu barem za to.‘Naravno da nemam ništa protiv’, odgovorila sam s osmjehom i krenula za njim. Mobitel je opet zazvonio. Dado. Javila sam se, primjetivši prijekorni pogled policajca. Objasnila sam Dadi da je sve ok, ali da ipak moram ući sa njima unutra. Slušajući ga napola kako govori da ga zovem ako zatreba pomoć, da ima ljude koji me mogu izvući odatle, ušla sam u stanicu i ugledala onu dvojicu policajaca sa ulice u hodniku, a Almir i An.-a su sjedili za stolom za stranke.

Jedan od dvojice policajaca koji je bio sa njima prvi je počeo ‘razgovor’. ‘Dobro veče, gospođice. Možete li nam reći da li poznajete ovog ovdje gospodina’, pokazao je na Almira.Pogledala sam Almira. Osjetivši moj pogled, kratko me pogledao a onda nastavio zuriti u neku tačku u zraku. ‘Da’, odgovorila sam kratko.

‘Na internetu’, odgovorila sam kratko. Znala sam šta slijedi.

‘Da, na internetu, gospodine, tačnije na chatu’, rekoh.

‘I…?’, stanka je očigledno značila da trebam odgovoriti na nepostavljeno pitanje.

Podigla sam obrve i pogledala ga. ‘I? I šta?’, upitala sam.

‘Pa šta je slijedilo dalje, gospođice, to Vas pitam’, osjetila sam mu ljutnju u glasu.

‘Pa slijedio je razgovor, šta bi drugo slijedilo?’, odgovorila sam s osmjehom.

‘Razgovor, kažete…. I šta bi u razgovoru?’ izvlačio je riječi iz mene.

Ponovo je pogledao Almira pa mene. Almir mu je kratko uzvratio pogled, i onda opet počeo nezainteresovano gledat ispred sebe. An.-a je gledala u svoje ruke.‘Da li je vama dotični gospodin tada rekao svoje ime, na primjer?’, osjetila sam nervozu u policajčevom glasu.

‘Rekao mi je svoje ime i prezime, a i ja sam njemu rekla kako se zovem’, mirno sam odgovorila, gledajući u Almira.‘A da li Vam je rekao odakle je i čime se bavi, i ostalo o sebi?’, slijedilo je pitanje.

‘Rekao je da je iz Tuzle, da je doktor u bolnici i profesor u srednjoj medicinskoj školi, i da je neoženjen’, ponovo sam gledala u Almira, i pogledi su nam se ukrstili. Bio je strašno blijed. U sivilu policijske stanice, blijedog lica, izgledao je tako nesigurno i nezaštičeno.Policajac se na moj odgovor naglo okrenuo Almiru i rekao mu, ‘Ok, molim Vas pođite sa nama gore, ipak moramo sa Vama nasamo razgovarati’. Okrenuo se meni, ‘A vi gospođice sjednite tamo za onaj stol’, pokazao mi je stol i klupu na drugom kraju hodnika.

Uh! Jebo te! Gdje je sad on? Gdje je ona? Ni sam dragi Bog to ne zna! Sinulo mi je. Pa možda se ona zapravo vratila sa mora! Možda je tu u Gračanici! A on stvarno na putu za Bugojno. Sve je postajalo previše smiješno. Pa na kraju krajeva, dobra prilika da joj ponudiš primirje, pozoveš na kafu, i fino pogledaš ženu u oči i kažeš barem dio istine, pomislila sam. S tom namjerom, okrenula sam isti broj ponovo.
Nije čini mi se zazvonio nijednom a veza je već bila otvorena, a s druge strane sam čula bijesni pseći lavež, glas moje mame, i An.-u kako joj govori ‘Evo je gospođo! Čujete li glas svoje kćerke?! Čujete li joj glas? To je ona!’.
Mama je nešto rekla, ali nisam čula šta. Lavež u pozadini je trajao bez prestanka!
Sada sam vidjela cijelu sliku zbivanja, kao da mi je pred očima. Oni su u Bugojnu, moja mama je sa njima, a Mrvica se razdire od lajanja! To i liči na Mrvicu, barem će ih isprepadati i poderati im nogavice, pomislila sam zadovoljno, i prekinula vezu. Drama se odvijala tamo, a moje ‘halo’ niko nije ni slušao. Duboko sam udahnula zrak i nastavila prema Etni. Jebi ga, šta sad, ništa. Mama je znala da će oni doći, prema tome preživjet će nekako i taj susret. A ja ću čekati da me nazove kada oni odu, i to je to. Spuštene glave, sa uskovitlanim mislima, nastavila sam polako ulicom, i nisam ni podigla glavu sa svojih stopala sve dok nisam začula glasnu škripu kapije sa moje lijeve strane i, podigavši glavu, ugledala sam Almira kako zatvara kapiju ispred svoje avlije.

Stala sam. Stao je i on. Koji je sad ovo kurac, pa on je u Bugojnu! Eh, pa on nije u Bugojnu, očigledno! Ali ona jeste! Prvo što mi je palo na pamet je da se glasno nasmijem. ‘Dobro veče, Almire. Pa gdje ti je to žena bolan?!’.
Tresnuo je kapijom tako jako da sam mislila da će je razbiti iako je metalna. Izašao je pred mene na ulicu, a glas mu je drhtao od bijesa, dok mi se unio u lice, ‘Da više nikada nisi došla u Gračanicu, jesi li me čula! Da više nikada nisi prošla ovom ulicom ni kraj ove kuće, jesi li me čula! Nikada!!!’.
Mirno sam mu pogledala u oči i prijetećim glasom tiho rekla, ‘Almire, ja sam večeras ovdje iz jednog razloga: pičku moje matere da više nikada nisi uzeo u svoja jebena smrdljiva usta, jesi li ti mene čuo!’, osjetila sam kako bijes kola u meni.
‘Ja ću tebi jebat pičku materinu i da mi odjebeš od kuće…’, nije uspio završiti, a ja nisam uspjela ni skontati kada mi je ruka krenula prema njegovom licu. Zvuk šamara je odjeknuo u noć, a i ja i on smo iznenađeni zurili jedno u drugo. Cijelo tijelo mu se nadvilo nad mene a ruku je podigao uvis.
‘Hajde! Hajde udari me! Hajde, ako imaš kurac u gaćama! Hajde!’, izazivala sam pakosno ne misleći na posljedice. Spustio je ruku.
‘Jebem li ti Boga tvoga ubiću te, jesi li čula, jebaću ti sve…’… drugi šamar je odjeknuo u noć. Glava mu je odletila u stranu od siline udarca, a moja šaka je bridjela. Jednom rukom me uhvatio za nadlakticu a drugu je podignuo prema mome licu. Unijela sam mu se u lice i osjetila njegov vreli bijesni dah na obrazima. ‘Hajde, udari me! Udari, jebem li ti Boga tvoga!’.
Naglo me je odgurnuo i prosiktao ‘E sad idem po policiju’, krenuo je prema policijskoj stanici koja je nekih stotinjak metara udaljena od njegove kuće. Okrenula sam se i mirno pošla za njim, sustigavši ga poslije par metara.
‘Gdje ćeš ti?!’, prosiktao je bijesno, vidjevši da ga pratim.
‘S tobom u policiju,’ odgovorila sam mirno. Vidjela sam policajca kako stoji na trotoaru ispred stanice i krenula naprijed prema njemu.
‘Ma jebem ti Boga sad ćeš ti vidjeti!’, zgrabio me opet za nadlakticu, odvukao nazad, i dalje držeći me za ruku ugurao me u njegovu avliju, i zatvorio kapiju, kao da ću pobjeći. Ruka me boljela. Odnekud se stvorio pas, mali poput Mrvice, ali druga vrsta, i bijesno počeo lajati na nas i nasrtat prema mojoj nozi. Dok sam pokušavala odgurnuti maleckoga a da ga ne udarim, Almir me zgrabio za obje ruke i počeo vikati prema prozoru svoje kuće. Vikati je slaba riječ. Vrištati bukvalno.
‘An.-a! An.-a! An.-a!!! Silazi ovamo! Silazi odmah! Evo je!!! Silazi!!!’… Mislila sam da će mi istrgnuti ruku iz ramena. Cuko je i dalje lajao.
‘Daj bar ti ušuti, mali!’, bijesno sam mu rekla nježno ga odgurujući od moje noge.
Opet me je okrenuo prema sebi i unio mi se u lice, ‘I? Šta ćeš joj sada reći kada siđe?’
‘Pa mogu joj reći mnogo toga’, odgovorila sam dok su nam pogledi bili zakovani jedno na drugome.
‘Kao šta! Šta?!’
‘Pa citirat ću joj muževe riječi! Sjećaš li se, srećo? Sjedimo jedno uz drugo pokraj rijeke, tvoja noga uz moju nogu, tvoja ruka pod mojom majicom, dok mi govoriš: Mama je umrla. Tata je bolestan i star, i on će umrijeti. Onda ću ostati sam na svijetu. Ona kučka će me svakako istjerati iz kuće. Eno joj sve! Eno joj auto, radnja, kuća, sve! Jebe mi se i za nju i za cijelu Gračanicu! Ti ćeš mila moja doći i živjeti sa mnom…’, ovaj put sam stvarno mislila da će mi ruka puknuti, dok je tiho izgovarao riječi ‘Reci to, i ubiću te!’
An.-a je sišla u avliju.
‘Dobro veče gospođo, još jednom. Pa zar Vi niste na moru?’, upitala sam je smješeći se. On me i dalje čvrsto držao za nadlakticu.
‘Doći ćemo mi u Bugojno, ne brini ti’, odgovorila je.
‘Bujrum, ali sve mi se čini da kad sad niste imali muda da dođete, nećete ih nikada ni imati’, nasmijala sam se posprdno.
Ipak je to bila ona – ženica milog i blagog izgleda koju sam svaki put sretala kada sam u prošlosti prolazila pokraj cvjećare. Nisam nikako mogla povezati nju i imaginarni lik Almirove žene koji sam stvorila u mislima. Glas joj je bio dubok, blag.
‘Evo ti ga sad, eto pitaj ga tvoja pitanja, neka ti odgovori,’ rekla je polusarkastično.
Nasmijala sam se ponovo, a on je pojačao stisak. ‘Na moja pitanja Almir će odgovarati meni nasamo, nije pred Vama ovo započeo, neće pred Vama ovo ni završiti. Ja i on ćemo nasamo razgovarati’.
Trgnuo me je tako jako da bih bila i pala da mi nije tako čvrsto stezao ruku, i prosiktao ‘Ja ću tebe ubiti!’.
‘I to ćemo vidjeti. U svakom slučaju, ja i ti se vidimo sutra ujutro u bolnici,’ gledala sam u An.-u dok sam mu odgovarala.
‘Dođi u bolnicu i ja ću te zadaviti,’ ponovio je prijetnju, a ona me posprdno odmjerila.
‘Vidiš bona da si luda! Ti si ili pijana ili drogirana? Koju drogu koristiš? Vidi se na tebi!’ dobacila je podsmješljivo.
Opet sam se nasmijala. Znala sam da tu više rasprave nema. Kad ti neko kaže da si pijan ili drogiran, pravdanjem ćeš samo još više dovesti cijelu situaciju u njihovu korist. Zato sam pokušala smireno privesti scenu kraju.
‘Ja sada idem kući, a Vama gospođo želim laku noć, i nadam se da ćete mi ipak doći u goste u Bugojno. A ti,’ okrenula sam se prema njemu, ‘čekam te ujutro u bolnici’.
‘Ti dođi u bolnicu i ubiću te!’, ponovio je bijesno. Bože, mora da je u šoku čim samo to ponavlja. Pogledala sam mu lice, bilo je blijedo i izobličeno. Još uvijek me držao za ruku.
An.-a mi se približila, i ovaj put me dobro odmjerila od glave do pete. Ponovo se vratio onaj posprdni izraz lica, i unijevši mi se u lice snishodljivo je procijedila, ‘Pogledaj se kakva si samo, da sam znala da si takva, da sam znala da si takva rugoba nikada ne bih ni posumnjala da je moj muž s tobom bio u Travniku. Moj muž od takve kao što si ti pičke ne bi ni tražio bona!’.
Priznajem, izbila me iz cipela. Par sekundi sam je zabezeknuto gledala dok se pobjednički smješila. Onda sam se i ja nasmješila. Pogodio je šta donosi moj osmijeh, jer je stisak ruke postao nepodnošljiv. Imala sam osjećaj da mi je zario prste do kostiju.
‘O Travniku, draga moja, što manje znate bolje je za Vas. Samo jedan citat riječi Vašeg muža večeras će Vam biti dovoljan,’ mislila sam da će mi njegovi nokti raskrvariti kožu čak i kroz jaknu. Pogledala sam je u oči i nastavila sa laganim osmjehom. ‘Sjedimo jedno uz drugo, ja i Vaš muž. On gleda u mene i kaže mi: Srećo moja, gledam te sada u oči, i sada to i ozbiljno mislim – treba tebe dobro jebati! Ja ću tebe jebati, i to bez kondoma! Iz njegovih usta u Vaše uši, a vi sami procijenite jeli on tražio pičke ili nije,’ dodala sam ironično.
‘Jebana sam ja,’ rekla je iznenadivši me tom izjavom, ‘Jebana sam ja, i to sam dobro jebana!’ gledala me ravno u oči.
‘Eh pa on reče da će mene jebati, draga moja’, i to je bio kraj!
Povukao me za sobom prema kapiji, naglo je otvorio, i izbacio me na ulicu. Tresao se od bijesa i prijeteći podigao kažiprst prema meni. ‘Da mi odjebeš od kuće! Da odjebeš odavde, jesi li čula?! Marš!’.
Držeći se za ruku polako sam se vratila do kapije, naslonila se na nju, nasmješila se i najslađim mogućim glasom im rekla, ‘Laku noć vam želim oboma’, a onda sam njega pogledala u oči i dodala, ‘Vidimo se ujutro ja i ti’. Okrenula sam se i krenula prema Etni. Ona je nešto dobacila, ali nisam čula šta. Zujalo mi je u ušima. Čula sam njegov glas, ‘Budalo! Marš! Da te više ne vidim nikada!’. Okrenula sam se i idući unatraške poslala im poljubac.

I s jos jednom razlikom - prvi put jos od afganistanskih dana da po dolasku u Bosnu nisam spicila u Gracanicu. Niti sam pozeljela.

Al’ pozeljet cu se ja tek sad moje Bosne, kad sad dodju Ramazan i Bajram a ja nisam tu, pa 25. novembar a ja nisam tu, pa Bozic i Nova a ja nisam tu… Boga dragog pitaj kako cu izdrzati do Maja slijedece godine.

Od od ovog puta ostadose fotografije i video zapisi sa silnih putovanja, izleta i porodicnih ruckova; i smijeh u sobi za ultra zvuk kad se doktoru nakon 10 minuta “setanja” po stomaku omaklo: “Vidi je, jebem joj mater, okrenula mi guzicu, ne vidim nista!”.

A babe nagadjaju li nagadjaju. U Sri Lanci kazu, ako lice u trudnice ostane lijepo i cisto bice curica, a ako se isfleka i pobubuljicavi onda ce bit’ musko. A bosanske babe mi rekle obrnuto, ako ti je lice cisto i bez mrlja onda je sigurno musko. Eto, pa ostaje da se vidi.

Ah da, ostade i sjecanje na check-in karata na Turkish Airline desku u Indiji:

Sluzbenik TA pita Robina: Zasto ides u Bosnu? Koji je povod? Robin strpljivo objasnjava kako sa suprugom (mojom malenkosti) ide u posjet njenoj porodici, kako ostajemo dvije sedmice, itd. Sluzbenik ga i dalje upitno gleda i kaze - a kojim povodom? Vec ljuta i iznervirana zbog dugog stajanja (jebo te, nisam znala da je u trudnoci toliko tesko stajat na jednom mjestu!) pitam - a sta to Vas zanima? Prosli smo ambasadu, imamo validnu vizu, prosli smo pasosku kontrolu i security check, prosli emigracijski desk - sta to vas briga kad je vas posao samo da izdate karte? Ignorisuci moj upad u potpunosti, ovaj i dalje uporno gleda u Robina i pita - kojim jezikom ces govoriti kada budes u Bosni. Robin ga zbunjeno gleda i kaze - pa Engleskim valjda. Ovaj odmahuje glavom i pojasnjava pitanje - kojim jezikom Bosanci govore u Bosni? Drsko stajem ispred Robina i odgovaram - ESKIMSKIM!

I to sve zbog boje koze i pasosa. O jebem li vam mater rasisticku!

Vecer prije polaska u Sarajevo (i u Gračanicu, samo što to tu večer nisam znala) Mediha me uhvatila na prepad, a da to nije ni znala. Ulovila me u jednom od onih osjetljivih raspoloženja kada se čak može i uticati na mene. Naravno, ko bi drugi bio u pitanju nego Almir! Baš tu večer se navila kao nikad – pusti ga više na miru, vidiš da je otišlo predaleko, vidiš li šta radiš sama sebi… šta ćes kad ti njegova zena dođe u Bugojno, hoćeš još više da nasekiraš mamu, vidiš li kako to utiče na nju… moraš naći načina da ovo zaustaviš, bla, bla, bla…

Sutradan ujutro probudila sam se samo sa jednom željom – da ga vidim i da pristanem na sve. Ok, ne baš sve. Od toga da me budala pogleda u oči i kaže istinu u lice neću odustati. Ali neka to bude kako on hoće. Eto, pristat ću da to bude bolnica, neka bude za vrijeme radnog vremena, neka bude po njegovim uvjetima… Na neki način, kontala sam, i to će biti zanimljivo vidjeti u praksi! Ipak je on glavni medicinski gračaničke bolnice – tu su obaveze, radne kolege, hitni slučajevi… A mojih pitanja u bilježnici puno. Almire, Almire, puno ću ja puta tebi u bolnicu u toku radnog vremena doći prije nego što odlučiš da je tvoja ideja razrješavanja ovog ludila bila i dobra ideja.

Sad kad sam došla do konačnog kompromisa, nisam mogla dočekati 1. avgust! A nemam ni prebijene da bih išla prije, jebi ga. Sa tim mislima sam tog jutra i krenula u Sarajevo, a stara potreba da mu kažem svoje misli je ponovo odradila svoje – nisam došla ni do Kopčića, a već sam mu poslala prvu poruku.

‘Dodji u bolnicu kad radim i razgovarat ćemo’. Dobro, Naliću. Pobijedio si. Samo pored svih tvojih radnih obaveza i svih pitanja iz naše male bilježnice, mislim da će moji dolasci u bolnicu potrajati, i da se neće tako brzo završiti, nažalost. Kako god želiš, Srećo. Svaki moj slijedeći dolazak u Gračanicu biti će ujedno i dolazak u bolnicu. Vidimo se, Srećo!

Mada još uvijek mislim da su moji dolasci u bolnicu loša ideja, to je Tvoja ideja. Ako ništa, uvidjet ćeš da na taj način nećemo ništa postići. Ali, kada dođem, nemoj slučajno da bi mi rekao ‘šta hoćeš ti više od mene… nemam ja vremena…’. Srećo, šamarčinu ću ti zviznut veliku kao nebo! Bez osmjeha.

Bez odgovora. Pa dobro, neće brdo Muhamedu, hoće Muhamed brdu (ili obrnuto, nebitno)! Nazvala sam ga. Ćorak! Ni poslije pet poziva, nakon što mu je mobitel svaki put odzvonio do kraja, nije odgovorio. Ko zna, možda je budala otišao ženi na more pa se zato i ne javlja. Ona moja ‘tvrdoglava’ me uhvatila, i dok sam prolazila kraj Kaknja, nazvala sam bolnicu, na jedan od brojeva koje sam skinula sa gracanica.net-a. Dobila sam ni manje ni više nego ured pomoćnika direktora bolnice. Gospođa koja se javila bila je ljubazna, objasnila je da zovem pogrešan broj, ali da će mu ona u svakom slučaju prenijeti poruku kada dolazim (rekla sam da zovem ispred BOSMED-a i da trebam predati neku dokumentaciju ‘gospodinu Almiru’ i da bih navratila oko 10 sati do njegovog ureda). ‘Znači, gospodin Almir je trenutno tu, u bolnici?’ priupitala sam. ‘Da, da, kako da ne, tu je on, i sad ću mu ja reći da vi dolazite. Samo mi recite vaše ime, molim vas,’ odgovorila je ljubazno. Uh, jebo te, ime! ‘Samira,’ bubnula sam, ‘Samira Hadžiomerović, znat će on o kome se radi,’ dodala sam. Prekinule smo, a ja se odvalila smijati. Sreća pa sam na autoputu pa drugi i ne stižu primijetiti da se sama vozim u autu i smijem, pomislih. Odmah sam mu poslala poruku.

Da li si dobio poruku iz ureda pomoćnika direktora, Srećo? Hoćes li se sada javiti na mobitel, ili da zovem ljubaznu gospođu ponovo i pitam je zašto ti nije prenijela poruku? Ne pravi bolan budalu od sebe, javi se… Srećo!

Ponovo sam ga nazvala. Javio se odmah.

‘Šta je?!’ – javljanje mu je ličilo više na bijesno lajanje, nego na njegov glas.

‘Radim, i ostavi me na miru,’ odgovorio je bijesno mi spustivši slušalicu.

Prestani ga zajebavati bona, rekla sam sama sebi. Uozbiljila sam se, i počela: ‘Predajem se Almire, eto šta je. Neka bude po tvome. Jesi li sad zadovoljan? Reci mi kada da dođem u bolnicu, koje je vrijeme kada ću te najmanje omet…’ nisam završila rečenicu.

Bijes je ušao u svaku moždanu stanicu moga bića , osjetila sam kako mi kola po krvi, po mozgu… 160 na sat mi je bilo presporo! Kada sam skontala da mi suze cure niz obraze znala sam da je kraj. Znala sam tu vrstu bijesa, znala sam da sad sve ode u pičku materinu, znala sam da moj mozak neće prestati bjesomučno raditi sve dok ne osmisli plan kako da mu svaki naredni jebeni dan njegovog života zagorča do ludila. Morala sam stati da bih mu napisala sms.

Poslije danas pička moje matere će ti izaći na usta Almire. Rekao si da dođem u bolnicu, zvala sam samo da pitam MOGU LI doći i kada, da te ne ometam ako si zauzet. PIČKA MOJE MATERE ĆE TI IZAĆI NA USTA SMRDLJIVA JEBEM LI TI I BOGA I SVE!

Kada sam došla na UMCOR-ov parking oči su mi još bile crvene. Prošla sam kraj recepcije jedva i pozdravivši Bilju koja je srećom bila zauzeta oko fax-a. Otišla sam prvo u WC, umila se, pokušavajući prekriti crvenilo, podočnjake, i bljedilo kože. Pogledala sam se u ogledalo. Bravo, dolaziš na komisiju u obliku zombija, narugala sam se svom odrazu. Jebo ti sebe, Almire! Ostatak dana tekao je presporo. Do komisije je ostalo još pola sata viška vremena. Jebi ga, 160 na sat. Vratila sam se u Biljinu kancelariju, uzela jednu kopiju zahtjeva za slobodan dan, upisala da tražim sutrašnji dan slobodan (uzela bih i petak slobodno, ali u petak smo imali distribuciju jebenih krava, Džan je na godišnjem, Stipe nema, Mediha napola bolesna… jebi ga). Još 15 minuta do komisije. Nazvala sam Dejana, upitala ga mogu li škodu preko noći ostaviti u Sarajevu, dogovorila sa njim da ću je preuzeti sutradan navečer. Nazvala sam Lejlu i rekla joj da ću ostati u Sarajevu noćiti i da sutra ujutro idu na posao bez mene. Još 5 minuta do komisije. Nazvala sam autobusku stanicu, zapisala vozni red za Tuzlu.Nikada mi sastanak komisije nije sporije protekao! Komisija je bila iz CEAS programa, Džan je sve pripreme odradio prije godišnjeg, i kupreška prezentacija je kratko trajala, ali prezentacije drugih ureda su mi se otegle do Boga! U tri sata sve je bilo gotovo. U pola četiri sam bila u autobusu za Tuzlu. Kupila sam Dnevni Avaz da pokušam ubiti vrijeme čitajući. Pogled mi je pao na jedan od oglasa i glasno sam se nasmijala: World Vision Tuzla traži koordinatora projekta! Jebo li ti sebe, Almire! Ako me ne prime na ovo mjesto, primit će me na neko drugo kad tad, ali jebla ja sebe što ti svaki dan jebenog ostatka života neću živjeti pred nosom! U Tuzli sam samo 15 minuta čekala prije nego što je Avis-ov gračanički autobus ušao u stanicu. Nije bilo ni osam sati kada sam izašla na stanicu u Gračanici.

Bilo mu je mozda oko mjesec tada, tek progledao, jos su mu oci imale onu plavicastu boju kuceta-dojenceta. Slijedile su mlijecne papice, pa kuhana kasa od piletine i mlijeka, pa cvrsta hrana. Cijelo bogatstvo smo potrosili kupujuci “puppy-pedigre” jer mali gospodin nista drugo nije htio da jede otkako je to probao. I slijedele su neizbjezne kake i pise po cijeloj kuci, a narocito po podnim prostirkama! I saznanje da je on zapravo Ona.

Par dana nakon Mikija, nasli smo i Kiti. Ona je imala donekle sretnije “djetinjstvo” jer je bila jedno od cetvoro okocenih macica u kuci sirmasne izbjeglicke porodice pored Italijanskog restorana. Gazdarica restorana nam je prisla jedno vece i ispricala o porodici preko puta sa cetvero macica te kako ih porodica ne moze hraniti ali ih ne zele negdje otici baciti. Sat vremena kasnije, sivo-bijelo-smedje-zuto mace je, poput Mikija par dana ranije, lezalo u mom krilu dok smo se vozili kuci.

Miki je bila radoznala, Kiti ljuta ko pasce! Prvih dana mislili smo da ce iskopat oci Mikiju. Sve do onog jutra dok ja nisam stavila puppy-pedigre u Mikijev tanjiric a Kiti prisla da se pridruzi. Miki je uz glasni lavez zgrabila Kiti za vrat i nije prestala dok je nije istjerala iz kuce. Od tada je mir zavladao u kuci, a njih dvoje su postali nerazdvojni prijatelji, uveseljavajuci nase veceri igrama ganje i zmure po kuci.

Sve do prosle subote. Ujutro sam iznijela puppy-pedigre, Miki je samo pogledala hranu i nastavila spavati. To se nikada nije ranije nije desilo. Niti se ikada desilo da nije veselo dotrcala do nasih nogu cim bi otvorili ulazna vrata, lizuci nam prste i pete i mlateci repicem po nama.

Do subote navecer nista nije jela. U nedjelju ujutro samo malkice i preko srca. Zovnuli smo veterinara. Ne radi nedjeljom. U ponedjeljak popodne nismo imali auto. Miki je malo jela, ali bez radosti i igre. Kiti je samo tuzno lezala uz nju. U utorak navecer uzela sam firmino auto i odveli smo je veterinaru.

Miki je bila, po njegovim rijecima, u jako losem stanju. Dao joj je injekciju a nama instrukcije da kupimo paket rastopine glukoze u apoteci i da joj samo to dajemo naredna tri dana. I da je opet sutra donesemo njemu.

Sutra je nismo odnijeli. Tu istu vecer kad smo se vratili od veterinara, dali smo joj par kasicica glukozne rastopine. Nije ni gutala uopste. Dok joj je Robin drzao zubice i usta otvorene ja sam kasicicu po kasicicu pokusavala dati glukozu, ali tecnost se samo slijevala van. Par minuta kasnije izdahnula je na Robinovim rukama, dok su nam se oboma suze slijevale niz lice.

Ostao je mali grobic iza kuce i hiljade pitanja krivice - da smo… Da smo znali sta joj je, da smo dali glukozu prvog dana, da smo je pjeske odnijeli veterinaru u ponedjeljak, da smo…