Dnevnik jedne kurtizane

Polako šetajući, bolje reći vukući nogu za nogom, nastavila sam hodati prema Etni. Ruka me boljela. Prelazila sam most koji vodi na drugu stranu rijeke, prema Etni, kada je srebrni fiat stilo prošao kraj mene, i otišao ulicom uzbrdo. Nisam uspjela vidjeti ko je u autu. Par stotina metara više stao je. Ušla sam u supermarket, primjetivši da sam jedina mušterija i da zatvaraju. Uzela sam par banana i dva voćna jogurta čisto zato što mi je negdje u krajičku mozga ostalo to kao razlog mog dolaska tu. Od toga da ću ih i okusiti nije bilo ni govora. Trebat će mi ujutro, ako ništa.Trebalo mi je zraka i brzo sam izašla napolje. Krenula sam polako prema Lipi. Prije nego što sam došla do skretanja za Lipu, srebrni fiat je ponovo prozujao kraj mene. I ti si nemiran, kontala sam. Sporo sam se vukla ulicom, i udisala svježi noćni zrak. I dalje mi je trebalo zraka. Prošla sam kuću staroga, svjetlo je još gorjelo. Spuštajući se prema Drijenči, mimoišla sam se ponovo sa fiatom, na samoj raskrsnici za Drijenču. Krenula sam prema kući, i stala. Dvadesetak metara niz ulicu bilo je parkirano auto, ali su poziciona svjetla bila upaljena. Vidjela sam dvije sjene unutra. Polako sam se vratila nazad i krenula niz Lipu, ali u drugom pravcu, prema bolnici. Možda je budala stao kod oca, a još jedan susret s njim mi i ne treba. Prilazeći bolnici, čula sam poznato zujanje iza leđa, srebrni fiat me ponovo prošao. Nikako nisam mogla vidjeti da li je sam u autu ili ne. Nije ni bitno, pomislila sam umorno. Meni se ionako samo šeta. Mobitel je zazvonio. Dado.

‘Halo ba, pa gdje si ti?’, upitao je, ali osjetila sam mu u glasu nešto, kao da zna.

‘Evo me u Gračanici,’ odgovorila sam.‘Pogodi ko me sad zvao!’, rekao je.

‘I, šta gospođa N. hoće, zašto te je zvala?’ upitala sam ga.‘Da me pita jesmo li ja i ti u vezi’, odgovorio je smijući se.

‘Pa rekao sam da nismo. Onda me je pitala otkud ja s tobom, zna i da smo se ja i ti trebali naći, i pita ko je koga prvi kontaktirao i kako’, objašnjavao mi je kroz smijeh. ‘Ja sam joj rekao da si ti prva stupila u kontakt sa mnom’, dodao je.

‘Molimmm!’ nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! ‘Pa pederu jedan što joj nisi rekao istinu?!’. E još mi je samo trebalo da An.-a misli kako širom BiH ganjam njene bivše zetove.

‘Ma daj smiri se, šta ima veze bona. Pa da sam joj rekao istinu morao bih joj objašnjavati kako sam našao tvoj broj, zašto sam te zvao, i ne bih znao šta da joj kažem. Ovako, lakše mi je bilo reći da si ti prva mene kontaktirala, pa kad me pitala zašto – rekao sam joj da ne znam’, dodao je i dalje se smijući. Jebo te, budale! ‘Pa ti stvarno nisi normalan…..’, i nisam dovršila rečenicu. Prekinulo me je ljubazno ‘dobro veče, gospođice’ ispred mene. Nisam ni primijetila da sam, prepirući se sa Dadom, prošla skretanje za Lipu i došla do policijske stanice. Na ulazu ispred stanice stajao je policajac i sada me ljubazno pozdravljao.

‘Mogu li dobiti Vašu akreditaciju, molim Vas’, dodao je ljubazno. Rekla sam Dadi da me nazove za 10 minuta, rutinska policijska kontrola, objasnila sam mu.

Sve mi je bilo pri ruci, ali nigdje lične. Dala sam mu vozačku i UMCOR-ovu radnu karticu.

‘Pregledat ću Vašu dokumentaciju, a onda ću Vam reći zašto sam Vas zaustavio’, rekao je, ne gledajući u mene nego u dokumente.

‘Da’, odgovorila sam.

‘Onda poznajete dotičnog gospodina?’, pokazao je rukom na Almira.

‘Da, poznajem dotičnog gospodina’, slijedio je odgovor.

‘Dobro…’, rekao je polako, ujedno mi vraćajući dokumente, ‘Onda nećete imati ništa protiv da malo uđete u policijsku stanicu?’. To pitanje i nije bilo pitanje, znala sam. Pogledala sam mu preko ramena. Almira, An.-e i policajaca više nije bilo. Hvala Bogu barem za to.‘Naravno da nemam ništa protiv’, odgovorila sam s osmjehom i krenula za njim. Mobitel je opet zazvonio. Dado. Javila sam se, primjetivši prijekorni pogled policajca. Objasnila sam Dadi da je sve ok, ali da ipak moram ući sa njima unutra. Slušajući ga napola kako govori da ga zovem ako zatreba pomoć, da ima ljude koji me mogu izvući odatle, ušla sam u stanicu i ugledala onu dvojicu policajaca sa ulice u hodniku, a Almir i An.-a su sjedili za stolom za stranke.

Jedan od dvojice policajaca koji je bio sa njima prvi je počeo ‘razgovor’. ‘Dobro veče, gospođice. Možete li nam reći da li poznajete ovog ovdje gospodina’, pokazao je na Almira.Pogledala sam Almira. Osjetivši moj pogled, kratko me pogledao a onda nastavio zuriti u neku tačku u zraku. ‘Da’, odgovorila sam kratko.

‘Na internetu’, odgovorila sam kratko. Znala sam šta slijedi.

‘Da, na internetu, gospodine, tačnije na chatu’, rekoh.

‘I…?’, stanka je očigledno značila da trebam odgovoriti na nepostavljeno pitanje.

Podigla sam obrve i pogledala ga. ‘I? I šta?’, upitala sam.

‘Pa šta je slijedilo dalje, gospođice, to Vas pitam’, osjetila sam mu ljutnju u glasu.

‘Pa slijedio je razgovor, šta bi drugo slijedilo?’, odgovorila sam s osmjehom.

‘Razgovor, kažete…. I šta bi u razgovoru?’ izvlačio je riječi iz mene.

Ponovo je pogledao Almira pa mene. Almir mu je kratko uzvratio pogled, i onda opet počeo nezainteresovano gledat ispred sebe. An.-a je gledala u svoje ruke.‘Da li je vama dotični gospodin tada rekao svoje ime, na primjer?’, osjetila sam nervozu u policajčevom glasu.

‘Rekao mi je svoje ime i prezime, a i ja sam njemu rekla kako se zovem’, mirno sam odgovorila, gledajući u Almira.‘A da li Vam je rekao odakle je i čime se bavi, i ostalo o sebi?’, slijedilo je pitanje.

‘Rekao je da je iz Tuzle, da je doktor u bolnici i profesor u srednjoj medicinskoj školi, i da je neoženjen’, ponovo sam gledala u Almira, i pogledi su nam se ukrstili. Bio je strašno blijed. U sivilu policijske stanice, blijedog lica, izgledao je tako nesigurno i nezaštičeno.Policajac se na moj odgovor naglo okrenuo Almiru i rekao mu, ‘Ok, molim Vas pođite sa nama gore, ipak moramo sa Vama nasamo razgovarati’. Okrenuo se meni, ‘A vi gospođice sjednite tamo za onaj stol’, pokazao mi je stol i klupu na drugom kraju hodnika.

Ako mu sad vidim auto pred kućom, razbiću mu ga! – bijesno sam pomislila. Međutim, auta nije bilo, a svjetla u kući su bila pogašena. Nije tu, naravno. Žena je sa djecom na moru, a on je najvjerovatnije kod oca. Krenula sam prema Lipi. Gračanica uvijek ima smirujući učinak na mene. Idući prema kući njegovog oca, bijes me je već pomalo popuštao. Skontala sam da je najpametnije da se sutra ujutro u 7 sati nacrtam ispred bolnice, i neće mi moći ništa nego pustiti me u ured, kao i prošli put. I dobro će proći ako mu ne opalim šamarčinu čim ga ugledam. Sad za sad, uživat ću u Gračanici, i u tome što ću mu prkositi šetajući kraj tatine kuće! Međutim, njegovog auta nije bilo ni na Lipi. Samo žuti očev karavan, i zeleni fiat u garaži. Jebi ga, jebi ga, jebi ga… Fino, Boga mi! Dva dana upropast, 50 maraka bačenih na karte, a on i nije u Gračanici. Sjetila sam se srebrnog fiata koji je prozujao dok je autobus odmarao na putu za Tuzlu. Tada nisam uspjela vidjeti lice vozača, ali sada sam znala ko je vozač bio. Jebi gaaaa! Nazvala sam mu kućni broj, mada sam znala da se niko neće javiti. Telefon je odzvonio do kraja. Polako sam odšetala do stana, istuširala se, presvukla. Već je bilo 9 sati, mrak je padao, a ja sam se sjetila da sam zadnji put jela nekad jučer. Nisam bila gladna, ali sjetila sam se svog izgleda u UMCOR-ovom WC-u. Odlučila sam prošetati do Etne i kupiti barem voća i voćni jogurt, da barem nešto pojedem. Oblačeći farmerke opet sam primjetila da kaiš kopčam na posljednju rupicu. Bravo još jednom Angelina, pomislila sam sarkastično. Još malo ni kaiš ih neće držati na tebi!
Večernji zrak je bio osvježavajući poslije nesnosne vrućine. Barem ću se našetati Gračanicom, ako ništa. Odlučila sam ipak sutra ujutro otići u bolnicu. Do ujutro ću osmisliti neku zajebantsku poruku i odnijet je lično do žene koja mi se javila jutros na telefon. Ako ništa, mogu ga tako podjebavati! Čula sam škripu kapije prolazeći kraj očeve mu kuće i, podigavši glavu, ugledala staroga kako zatvara kapiju. Nasmiješila sam se i poželjela mu dobro veče. Već je bio mrak i nije mi mogao vidjeti lice, ali je prepoznao glas i odgovorio ‘Oooo dobar večer!’. Prošla sam ne okrećući se. Eh, pa otac definitivno večeras spava sam, a junior je na putu ka svojoj supruzi na moru. Budalo idiotska!
Bijes me opet počeo hvatati, i odlučila sam ga nazvati na mobitel i reći mu da ću mu ujutro upoznati kolege iz direktorove kancelarije. Barem nećeš mirno noć provesti, mislila sam ljutito. Telefon je odzvonio do kraja, i upravo sam htjela prekinuti poziv kad sam začula ženski glas i njeno ‘halo’ sa druge strane. Opa-la! Mali nije na putu ka ženi, mali je KOD žene!
‘Dobro veče gospođo N., Angelina je pri telefonu, mogu li dobiti Almira?’ – barem mi je glas bio smiren. I njen je.
‘Dobro veče Angelina, An.-a je. Drago mi je da se napokon čujemo ja i ti’.
Aha, i meni je pogotovo. Ode sve u Honduras, što bi rekao dobri stari Balaš!
‘Drago je i meni An.-a, a nadam se da ćemo se i vidjeti. Mogu li dobiti Almira na minutu?, upitala sam je znajući da sa svakom novom izgovorenom riječi pogoršavam situaciju.
‘Almir nije tu,’ odgovorila je, ‘On je upravo na putu ka tvojima’.
Nasmijala sam se. ‘Draga moja, uz dužno poštovanje Vama, Almir mojoj mami na oči ne smije izaći, zar to ne znate?’.
‘E to ćemo tek da vidimo, on je vjerovatno već sada u Bugojnu i razgovara sa tvojim roditeljima’.
Nisam znala više šta da kažem. ‘Dobro. Trebala sam mu nešto reći, međutim, budući da nije tu, Vama želim laku noć’.
Šipak! An.-i se baš i nije prestajalo sa razgovorom.
‘Angelina,’ počela je, ‘Ti si jako fina djevojka, i svaka ti čast na moralu’.
Opet sam se nasmijala. – ‘O mom moralu o tom po tom’, rekla sam sarkastično.
Nije se dala omesti. – ‘Almir nije za tebe. Što sebi lijepo ne nađeš nekoga boljeg od njega? On ne valja, i nije za tebe!’
Ne raspiruj vatru, upozorila sam samu sebe. –’Imam ja već boljeg od Almira i…’, nije mi dala da završim, a bijes joj se počeo osjećati u glasu kada mi je upala u riječ.
‘E pa kad imaš boljega onda Almira zaboravi, nemaš ti šta od njega tražiti. A kada ti dođemo u Bugojno, moći ćeš ga pitati sva pitanja!’.
Opet sam se nasmijala. ‘Draga moja, to što ja imam boljega od njega ne znači da mu otpisujem njegov dug, pa dug je je dug’, rekla sam posprdno, ‘ali pošto ga sada nema, to bi bilo to za večeras.’
A jok! Ona je vodila ovaj razgovor a ne ja!
‘I još nešto ne znaš, mogla si barem to do sada naučiti ako ništa drugo: moj muž nije Almir (rekla je to sa kratkim početnim ‘a’ kako mu ja izgovaram ime), on je Aalmiir (dugo ‘a’ i dugo ‘i’, po gračanički)’.
A ja žene! Treći šizofreničar! ‘Ja ću Vašeg muža zvati kako meni odgovara a ne kako Vama odgovara, draga moja,’ rekla sam smijući se, ‘a mi u srednjoj Bosni imamo malo drugačiji naglasak od vas gračanlija očigledno’, dodala sam smijući se.
‘E pa jebe se meni za vaš naglasak u srednjoj Bosni, ali doći ću ja u tu srednju Bosnu da je malo vidim,’ bijes u glasu je sada bio vidan.
Prekidaj Angelina, dosta za jednu noć! ‘Ako Bog da doći ćete i dobro mi došli, bujrum u svako doba!’, rekla sam ozbiljno i poželjela joj laku noć. Spustila je slušalicu prije mene.

Uh! Jebo te! Gdje je sad on? Gdje je ona? Ni sam dragi Bog to ne zna! Sinulo mi je. Pa možda se ona zapravo vratila sa mora! Možda je tu u Gračanici! A on stvarno na putu za Bugojno. Sve je postajalo previše smiješno. Pa na kraju krajeva, dobra prilika da joj ponudiš primirje, pozoveš na kafu, i fino pogledaš ženu u oči i kažeš barem dio istine, pomislila sam. S tom namjerom, okrenula sam isti broj ponovo.
Nije čini mi se zazvonio nijednom a veza je već bila otvorena, a s druge strane sam čula bijesni pseći lavež, glas moje mame, i An.-u kako joj govori ‘Evo je gospođo! Čujete li glas svoje kćerke?! Čujete li joj glas? To je ona!’.
Mama je nešto rekla, ali nisam čula šta. Lavež u pozadini je trajao bez prestanka!
Sada sam vidjela cijelu sliku zbivanja, kao da mi je pred očima. Oni su u Bugojnu, moja mama je sa njima, a Mrvica se razdire od lajanja! To i liči na Mrvicu, barem će ih isprepadati i poderati im nogavice, pomislila sam zadovoljno, i prekinula vezu. Drama se odvijala tamo, a moje ‘halo’ niko nije ni slušao. Duboko sam udahnula zrak i nastavila prema Etni. Jebi ga, šta sad, ništa. Mama je znala da će oni doći, prema tome preživjet će nekako i taj susret. A ja ću čekati da me nazove kada oni odu, i to je to. Spuštene glave, sa uskovitlanim mislima, nastavila sam polako ulicom, i nisam ni podigla glavu sa svojih stopala sve dok nisam začula glasnu škripu kapije sa moje lijeve strane i, podigavši glavu, ugledala sam Almira kako zatvara kapiju ispred svoje avlije.

Stala sam. Stao je i on. Koji je sad ovo kurac, pa on je u Bugojnu! Eh, pa on nije u Bugojnu, očigledno! Ali ona jeste! Prvo što mi je palo na pamet je da se glasno nasmijem. ‘Dobro veče, Almire. Pa gdje ti je to žena bolan?!’.
Tresnuo je kapijom tako jako da sam mislila da će je razbiti iako je metalna. Izašao je pred mene na ulicu, a glas mu je drhtao od bijesa, dok mi se unio u lice, ‘Da više nikada nisi došla u Gračanicu, jesi li me čula! Da više nikada nisi prošla ovom ulicom ni kraj ove kuće, jesi li me čula! Nikada!!!’.
Mirno sam mu pogledala u oči i prijetećim glasom tiho rekla, ‘Almire, ja sam večeras ovdje iz jednog razloga: pičku moje matere da više nikada nisi uzeo u svoja jebena smrdljiva usta, jesi li ti mene čuo!’, osjetila sam kako bijes kola u meni.
‘Ja ću tebi jebat pičku materinu i da mi odjebeš od kuće…’, nije uspio završiti, a ja nisam uspjela ni skontati kada mi je ruka krenula prema njegovom licu. Zvuk šamara je odjeknuo u noć, a i ja i on smo iznenađeni zurili jedno u drugo. Cijelo tijelo mu se nadvilo nad mene a ruku je podigao uvis.
‘Hajde! Hajde udari me! Hajde, ako imaš kurac u gaćama! Hajde!’, izazivala sam pakosno ne misleći na posljedice. Spustio je ruku.
‘Jebem li ti Boga tvoga ubiću te, jesi li čula, jebaću ti sve…’… drugi šamar je odjeknuo u noć. Glava mu je odletila u stranu od siline udarca, a moja šaka je bridjela. Jednom rukom me uhvatio za nadlakticu a drugu je podignuo prema mome licu. Unijela sam mu se u lice i osjetila njegov vreli bijesni dah na obrazima. ‘Hajde, udari me! Udari, jebem li ti Boga tvoga!’.
Naglo me je odgurnuo i prosiktao ‘E sad idem po policiju’, krenuo je prema policijskoj stanici koja je nekih stotinjak metara udaljena od njegove kuće. Okrenula sam se i mirno pošla za njim, sustigavši ga poslije par metara.
‘Gdje ćeš ti?!’, prosiktao je bijesno, vidjevši da ga pratim.
‘S tobom u policiju,’ odgovorila sam mirno. Vidjela sam policajca kako stoji na trotoaru ispred stanice i krenula naprijed prema njemu.
‘Ma jebem ti Boga sad ćeš ti vidjeti!’, zgrabio me opet za nadlakticu, odvukao nazad, i dalje držeći me za ruku ugurao me u njegovu avliju, i zatvorio kapiju, kao da ću pobjeći. Ruka me boljela. Odnekud se stvorio pas, mali poput Mrvice, ali druga vrsta, i bijesno počeo lajati na nas i nasrtat prema mojoj nozi. Dok sam pokušavala odgurnuti maleckoga a da ga ne udarim, Almir me zgrabio za obje ruke i počeo vikati prema prozoru svoje kuće. Vikati je slaba riječ. Vrištati bukvalno.
‘An.-a! An.-a! An.-a!!! Silazi ovamo! Silazi odmah! Evo je!!! Silazi!!!’… Mislila sam da će mi istrgnuti ruku iz ramena. Cuko je i dalje lajao.
‘Daj bar ti ušuti, mali!’, bijesno sam mu rekla nježno ga odgurujući od moje noge.
Opet me je okrenuo prema sebi i unio mi se u lice, ‘I? Šta ćeš joj sada reći kada siđe?’
‘Pa mogu joj reći mnogo toga’, odgovorila sam dok su nam pogledi bili zakovani jedno na drugome.
‘Kao šta! Šta?!’
‘Pa citirat ću joj muževe riječi! Sjećaš li se, srećo? Sjedimo jedno uz drugo pokraj rijeke, tvoja noga uz moju nogu, tvoja ruka pod mojom majicom, dok mi govoriš: Mama je umrla. Tata je bolestan i star, i on će umrijeti. Onda ću ostati sam na svijetu. Ona kučka će me svakako istjerati iz kuće. Eno joj sve! Eno joj auto, radnja, kuća, sve! Jebe mi se i za nju i za cijelu Gračanicu! Ti ćeš mila moja doći i živjeti sa mnom…’, ovaj put sam stvarno mislila da će mi ruka puknuti, dok je tiho izgovarao riječi ‘Reci to, i ubiću te!’
An.-a je sišla u avliju.
‘Dobro veče gospođo, još jednom. Pa zar Vi niste na moru?’, upitala sam je smješeći se. On me i dalje čvrsto držao za nadlakticu.
‘Doći ćemo mi u Bugojno, ne brini ti’, odgovorila je.
‘Bujrum, ali sve mi se čini da kad sad niste imali muda da dođete, nećete ih nikada ni imati’, nasmijala sam se posprdno.
Ipak je to bila ona – ženica milog i blagog izgleda koju sam svaki put sretala kada sam u prošlosti prolazila pokraj cvjećare. Nisam nikako mogla povezati nju i imaginarni lik Almirove žene koji sam stvorila u mislima. Glas joj je bio dubok, blag.
‘Evo ti ga sad, eto pitaj ga tvoja pitanja, neka ti odgovori,’ rekla je polusarkastično.
Nasmijala sam se ponovo, a on je pojačao stisak. ‘Na moja pitanja Almir će odgovarati meni nasamo, nije pred Vama ovo započeo, neće pred Vama ovo ni završiti. Ja i on ćemo nasamo razgovarati’.
Trgnuo me je tako jako da bih bila i pala da mi nije tako čvrsto stezao ruku, i prosiktao ‘Ja ću tebe ubiti!’.
‘I to ćemo vidjeti. U svakom slučaju, ja i ti se vidimo sutra ujutro u bolnici,’ gledala sam u An.-u dok sam mu odgovarala.
‘Dođi u bolnicu i ja ću te zadaviti,’ ponovio je prijetnju, a ona me posprdno odmjerila.
‘Vidiš bona da si luda! Ti si ili pijana ili drogirana? Koju drogu koristiš? Vidi se na tebi!’ dobacila je podsmješljivo.
Opet sam se nasmijala. Znala sam da tu više rasprave nema. Kad ti neko kaže da si pijan ili drogiran, pravdanjem ćeš samo još više dovesti cijelu situaciju u njihovu korist. Zato sam pokušala smireno privesti scenu kraju.
‘Ja sada idem kući, a Vama gospođo želim laku noć, i nadam se da ćete mi ipak doći u goste u Bugojno. A ti,’ okrenula sam se prema njemu, ‘čekam te ujutro u bolnici’.
‘Ti dođi u bolnicu i ubiću te!’, ponovio je bijesno. Bože, mora da je u šoku čim samo to ponavlja. Pogledala sam mu lice, bilo je blijedo i izobličeno. Još uvijek me držao za ruku.
An.-a mi se približila, i ovaj put me dobro odmjerila od glave do pete. Ponovo se vratio onaj posprdni izraz lica, i unijevši mi se u lice snishodljivo je procijedila, ‘Pogledaj se kakva si samo, da sam znala da si takva, da sam znala da si takva rugoba nikada ne bih ni posumnjala da je moj muž s tobom bio u Travniku. Moj muž od takve kao što si ti pičke ne bi ni tražio bona!’.
Priznajem, izbila me iz cipela. Par sekundi sam je zabezeknuto gledala dok se pobjednički smješila. Onda sam se i ja nasmješila. Pogodio je šta donosi moj osmijeh, jer je stisak ruke postao nepodnošljiv. Imala sam osjećaj da mi je zario prste do kostiju.
‘O Travniku, draga moja, što manje znate bolje je za Vas. Samo jedan citat riječi Vašeg muža večeras će Vam biti dovoljan,’ mislila sam da će mi njegovi nokti raskrvariti kožu čak i kroz jaknu. Pogledala sam je u oči i nastavila sa laganim osmjehom. ‘Sjedimo jedno uz drugo, ja i Vaš muž. On gleda u mene i kaže mi: Srećo moja, gledam te sada u oči, i sada to i ozbiljno mislim – treba tebe dobro jebati! Ja ću tebe jebati, i to bez kondoma! Iz njegovih usta u Vaše uši, a vi sami procijenite jeli on tražio pičke ili nije,’ dodala sam ironično.
‘Jebana sam ja,’ rekla je iznenadivši me tom izjavom, ‘Jebana sam ja, i to sam dobro jebana!’ gledala me ravno u oči.
‘Eh pa on reče da će mene jebati, draga moja’, i to je bio kraj!
Povukao me za sobom prema kapiji, naglo je otvorio, i izbacio me na ulicu. Tresao se od bijesa i prijeteći podigao kažiprst prema meni. ‘Da mi odjebeš od kuće! Da odjebeš odavde, jesi li čula?! Marš!’.
Držeći se za ruku polako sam se vratila do kapije, naslonila se na nju, nasmješila se i najslađim mogućim glasom im rekla, ‘Laku noć vam želim oboma’, a onda sam njega pogledala u oči i dodala, ‘Vidimo se ujutro ja i ti’. Okrenula sam se i krenula prema Etni. Ona je nešto dobacila, ali nisam čula šta. Zujalo mi je u ušima. Čula sam njegov glas, ‘Budalo! Marš! Da te više ne vidim nikada!’. Okrenula sam se i idući unatraške poslala im poljubac.

13 dana proleti k’o 13 minuta. Cini mi se nismo se ni okrenuli kad ono pakuj stvari i nazad. Samo ovaj put s velikom razlikom - prvi put sam laka srca otisla iz Bosne, prvi put mi je bilo kao da sam kod svojih bila u gostima.

I s jos jednom razlikom - prvi put jos od afganistanskih dana da po dolasku u Bosnu nisam spicila u Gracanicu. Niti sam pozeljela.

Al’ pozeljet cu se ja tek sad moje Bosne, kad sad dodju Ramazan i Bajram a ja nisam tu, pa 25. novembar a ja nisam tu, pa Bozic i Nova a ja nisam tu… Boga dragog pitaj kako cu izdrzati do Maja slijedece godine.

Od od ovog puta ostadose fotografije i video zapisi sa silnih putovanja, izleta i porodicnih ruckova; i smijeh u sobi za ultra zvuk kad se doktoru nakon 10 minuta “setanja” po stomaku omaklo: “Vidi je, jebem joj mater, okrenula mi guzicu, ne vidim nista!”.

A babe nagadjaju li nagadjaju. U Sri Lanci kazu, ako lice u trudnice ostane lijepo i cisto bice curica, a ako se isfleka i pobubuljicavi onda ce bit’ musko. A bosanske babe mi rekle obrnuto, ako ti je lice cisto i bez mrlja onda je sigurno musko. Eto, pa ostaje da se vidi.

Ah da, ostade i sjecanje na check-in karata na Turkish Airline desku u Indiji:

Sluzbenik TA pita Robina: Zasto ides u Bosnu? Koji je povod? Robin strpljivo objasnjava kako sa suprugom (mojom malenkosti) ide u posjet njenoj porodici, kako ostajemo dvije sedmice, itd. Sluzbenik ga i dalje upitno gleda i kaze - a kojim povodom? Vec ljuta i iznervirana zbog dugog stajanja (jebo te, nisam znala da je u trudnoci toliko tesko stajat na jednom mjestu!) pitam - a sta to Vas zanima? Prosli smo ambasadu, imamo validnu vizu, prosli smo pasosku kontrolu i security check, prosli emigracijski desk - sta to vas briga kad je vas posao samo da izdate karte? Ignorisuci moj upad u potpunosti, ovaj i dalje uporno gleda u Robina i pita - kojim jezikom ces govoriti kada budes u Bosni. Robin ga zbunjeno gleda i kaze - pa Engleskim valjda. Ovaj odmahuje glavom i pojasnjava pitanje - kojim jezikom Bosanci govore u Bosni? Drsko stajem ispred Robina i odgovaram - ESKIMSKIM!

I to sve zbog boje koze i pasosa. O jebem li vam mater rasisticku!

Svi mi kažu da je trideseta prekretnica u životu. Doba kada donosiš velike životne odluke, praviš kardinalne promjene. Eto, dodje i ta trideseta. Kontam vec danima koja bi to moja velika životna odluka mogla biti.

Vecer prije polaska u Sarajevo (i u Gračanicu, samo što to tu večer nisam znala) Mediha me uhvatila na prepad, a da to nije ni znala. Ulovila me u jednom od onih osjetljivih raspoloženja kada se čak može i uticati na mene. Naravno, ko bi drugi bio u pitanju nego Almir! Baš tu večer se navila kao nikad – pusti ga više na miru, vidiš da je otišlo predaleko, vidiš li šta radiš sama sebi… šta ćes kad ti njegova zena dođe u Bugojno, hoćeš još više da nasekiraš mamu, vidiš li kako to utiče na nju… moraš naći načina da ovo zaustaviš, bla, bla, bla…

Sutradan ujutro probudila sam se samo sa jednom željom – da ga vidim i da pristanem na sve. Ok, ne baš sve. Od toga da me budala pogleda u oči i kaže istinu u lice neću odustati. Ali neka to bude kako on hoće. Eto, pristat ću da to bude bolnica, neka bude za vrijeme radnog vremena, neka bude po njegovim uvjetima… Na neki način, kontala sam, i to će biti zanimljivo vidjeti u praksi! Ipak je on glavni medicinski gračaničke bolnice – tu su obaveze, radne kolege, hitni slučajevi… A mojih pitanja u bilježnici puno. Almire, Almire, puno ću ja puta tebi u bolnicu u toku radnog vremena doći prije nego što odlučiš da je tvoja ideja razrješavanja ovog ludila bila i dobra ideja.

Sad kad sam došla do konačnog kompromisa, nisam mogla dočekati 1. avgust! A nemam ni prebijene da bih išla prije, jebi ga. Sa tim mislima sam tog jutra i krenula u Sarajevo, a stara potreba da mu kažem svoje misli je ponovo odradila svoje – nisam došla ni do Kopčića, a već sam mu poslala prvu poruku.

‘Dodji u bolnicu kad radim i razgovarat ćemo’. Dobro, Naliću. Pobijedio si. Samo pored svih tvojih radnih obaveza i svih pitanja iz naše male bilježnice, mislim da će moji dolasci u bolnicu potrajati, i da se neće tako brzo završiti, nažalost. Kako god želiš, Srećo. Svaki moj slijedeći dolazak u Gračanicu biti će ujedno i dolazak u bolnicu. Vidimo se, Srećo!

Mada još uvijek mislim da su moji dolasci u bolnicu loša ideja, to je Tvoja ideja. Ako ništa, uvidjet ćeš da na taj način nećemo ništa postići. Ali, kada dođem, nemoj slučajno da bi mi rekao ‘šta hoćeš ti više od mene… nemam ja vremena…’. Srećo, šamarčinu ću ti zviznut veliku kao nebo! Bez osmjeha.

Bez odgovora. Pa dobro, neće brdo Muhamedu, hoće Muhamed brdu (ili obrnuto, nebitno)! Nazvala sam ga. Ćorak! Ni poslije pet poziva, nakon što mu je mobitel svaki put odzvonio do kraja, nije odgovorio. Ko zna, možda je budala otišao ženi na more pa se zato i ne javlja. Ona moja ‘tvrdoglava’ me uhvatila, i dok sam prolazila kraj Kaknja, nazvala sam bolnicu, na jedan od brojeva koje sam skinula sa gracanica.net-a. Dobila sam ni manje ni više nego ured pomoćnika direktora bolnice. Gospođa koja se javila bila je ljubazna, objasnila je da zovem pogrešan broj, ali da će mu ona u svakom slučaju prenijeti poruku kada dolazim (rekla sam da zovem ispred BOSMED-a i da trebam predati neku dokumentaciju ‘gospodinu Almiru’ i da bih navratila oko 10 sati do njegovog ureda). ‘Znači, gospodin Almir je trenutno tu, u bolnici?’ priupitala sam. ‘Da, da, kako da ne, tu je on, i sad ću mu ja reći da vi dolazite. Samo mi recite vaše ime, molim vas,’ odgovorila je ljubazno. Uh, jebo te, ime! ‘Samira,’ bubnula sam, ‘Samira Hadžiomerović, znat će on o kome se radi,’ dodala sam. Prekinule smo, a ja se odvalila smijati. Sreća pa sam na autoputu pa drugi i ne stižu primijetiti da se sama vozim u autu i smijem, pomislih. Odmah sam mu poslala poruku.

Da li si dobio poruku iz ureda pomoćnika direktora, Srećo? Hoćes li se sada javiti na mobitel, ili da zovem ljubaznu gospođu ponovo i pitam je zašto ti nije prenijela poruku? Ne pravi bolan budalu od sebe, javi se… Srećo!

Ponovo sam ga nazvala. Javio se odmah.

‘Šta je?!’ – javljanje mu je ličilo više na bijesno lajanje, nego na njegov glas.

‘Radim, i ostavi me na miru,’ odgovorio je bijesno mi spustivši slušalicu.

Prestani ga zajebavati bona, rekla sam sama sebi. Uozbiljila sam se, i počela: ‘Predajem se Almire, eto šta je. Neka bude po tvome. Jesi li sad zadovoljan? Reci mi kada da dođem u bolnicu, koje je vrijeme kada ću te najmanje omet…’ nisam završila rečenicu.

Bijes je ušao u svaku moždanu stanicu moga bića , osjetila sam kako mi kola po krvi, po mozgu… 160 na sat mi je bilo presporo! Kada sam skontala da mi suze cure niz obraze znala sam da je kraj. Znala sam tu vrstu bijesa, znala sam da sad sve ode u pičku materinu, znala sam da moj mozak neće prestati bjesomučno raditi sve dok ne osmisli plan kako da mu svaki naredni jebeni dan njegovog života zagorča do ludila. Morala sam stati da bih mu napisala sms.

Poslije danas pička moje matere će ti izaći na usta Almire. Rekao si da dođem u bolnicu, zvala sam samo da pitam MOGU LI doći i kada, da te ne ometam ako si zauzet. PIČKA MOJE MATERE ĆE TI IZAĆI NA USTA SMRDLJIVA JEBEM LI TI I BOGA I SVE!

Kada sam došla na UMCOR-ov parking oči su mi još bile crvene. Prošla sam kraj recepcije jedva i pozdravivši Bilju koja je srećom bila zauzeta oko fax-a. Otišla sam prvo u WC, umila se, pokušavajući prekriti crvenilo, podočnjake, i bljedilo kože. Pogledala sam se u ogledalo. Bravo, dolaziš na komisiju u obliku zombija, narugala sam se svom odrazu. Jebo ti sebe, Almire! Ostatak dana tekao je presporo. Do komisije je ostalo još pola sata viška vremena. Jebi ga, 160 na sat. Vratila sam se u Biljinu kancelariju, uzela jednu kopiju zahtjeva za slobodan dan, upisala da tražim sutrašnji dan slobodan (uzela bih i petak slobodno, ali u petak smo imali distribuciju jebenih krava, Džan je na godišnjem, Stipe nema, Mediha napola bolesna… jebi ga). Još 15 minuta do komisije. Nazvala sam Dejana, upitala ga mogu li škodu preko noći ostaviti u Sarajevu, dogovorila sa njim da ću je preuzeti sutradan navečer. Nazvala sam Lejlu i rekla joj da ću ostati u Sarajevu noćiti i da sutra ujutro idu na posao bez mene. Još 5 minuta do komisije. Nazvala sam autobusku stanicu, zapisala vozni red za Tuzlu.Nikada mi sastanak komisije nije sporije protekao! Komisija je bila iz CEAS programa, Džan je sve pripreme odradio prije godišnjeg, i kupreška prezentacija je kratko trajala, ali prezentacije drugih ureda su mi se otegle do Boga! U tri sata sve je bilo gotovo. U pola četiri sam bila u autobusu za Tuzlu. Kupila sam Dnevni Avaz da pokušam ubiti vrijeme čitajući. Pogled mi je pao na jedan od oglasa i glasno sam se nasmijala: World Vision Tuzla traži koordinatora projekta! Jebo li ti sebe, Almire! Ako me ne prime na ovo mjesto, primit će me na neko drugo kad tad, ali jebla ja sebe što ti svaki dan jebenog ostatka života neću živjeti pred nosom! U Tuzli sam samo 15 minuta čekala prije nego što je Avis-ov gračanički autobus ušao u stanicu. Nije bilo ni osam sati kada sam izašla na stanicu u Gračanici.

Nasli smo ga na ulici, mokrog, gladnog, i toliko iznurenog da jedva sepeljao po putu gegajuci se na obje strane. Robin je morao naglo zakociti i zaustaviti auto na sred ceste kako ga ne bi zgazio. Izasli smo iz auta, sklonili drscuce malo tijelo s ulice i poceli traziti mamu-kuju okolo. Nije je bilo. Zbunjeno smo stajali kraj malenog kuceta ne znajuci sta dalje. On se scucurio u mokrom pijesku, bez snage da stoji na tanjusnim nogicama. Molecivo sam pogledala Robina, da bi mi on uzvratio istim pogledom. Nasmijali smo se toj ocnoj signalizaciji, uzeli kuce i u mom krilu ga donijeli kuci. Ocekivala sam da ce se usput upiskiti ili ukakiti pravo na moja koljena, ali nije, samo se ususkao dublje u suknju.

Bilo mu je mozda oko mjesec tada, tek progledao, jos su mu oci imale onu plavicastu boju kuceta-dojenceta. Slijedile su mlijecne papice, pa kuhana kasa od piletine i mlijeka, pa cvrsta hrana. Cijelo bogatstvo smo potrosili kupujuci “puppy-pedigre” jer mali gospodin nista drugo nije htio da jede otkako je to probao. I slijedele su neizbjezne kake i pise po cijeloj kuci, a narocito po podnim prostirkama! I saznanje da je on zapravo Ona.

Par dana nakon Mikija, nasli smo i Kiti. Ona je imala donekle sretnije “djetinjstvo” jer je bila jedno od cetvoro okocenih macica u kuci sirmasne izbjeglicke porodice pored Italijanskog restorana. Gazdarica restorana nam je prisla jedno vece i ispricala o porodici preko puta sa cetvero macica te kako ih porodica ne moze hraniti ali ih ne zele negdje otici baciti. Sat vremena kasnije, sivo-bijelo-smedje-zuto mace je, poput Mikija par dana ranije, lezalo u mom krilu dok smo se vozili kuci.

Miki je bila radoznala, Kiti ljuta ko pasce! Prvih dana mislili smo da ce iskopat oci Mikiju. Sve do onog jutra dok ja nisam stavila puppy-pedigre u Mikijev tanjiric a Kiti prisla da se pridruzi. Miki je uz glasni lavez zgrabila Kiti za vrat i nije prestala dok je nije istjerala iz kuce. Od tada je mir zavladao u kuci, a njih dvoje su postali nerazdvojni prijatelji, uveseljavajuci nase veceri igrama ganje i zmure po kuci.

Sve do prosle subote. Ujutro sam iznijela puppy-pedigre, Miki je samo pogledala hranu i nastavila spavati. To se nikada nije ranije nije desilo. Niti se ikada desilo da nije veselo dotrcala do nasih nogu cim bi otvorili ulazna vrata, lizuci nam prste i pete i mlateci repicem po nama.

Do subote navecer nista nije jela. U nedjelju ujutro samo malkice i preko srca. Zovnuli smo veterinara. Ne radi nedjeljom. U ponedjeljak popodne nismo imali auto. Miki je malo jela, ali bez radosti i igre. Kiti je samo tuzno lezala uz nju. U utorak navecer uzela sam firmino auto i odveli smo je veterinaru.

Miki je bila, po njegovim rijecima, u jako losem stanju. Dao joj je injekciju a nama instrukcije da kupimo paket rastopine glukoze u apoteci i da joj samo to dajemo naredna tri dana. I da je opet sutra donesemo njemu.

Sutra je nismo odnijeli. Tu istu vecer kad smo se vratili od veterinara, dali smo joj par kasicica glukozne rastopine. Nije ni gutala uopste. Dok joj je Robin drzao zubice i usta otvorene ja sam kasicicu po kasicicu pokusavala dati glukozu, ali tecnost se samo slijevala van. Par minuta kasnije izdahnula je na Robinovim rukama, dok su nam se oboma suze slijevale niz lice.

Ostao je mali grobic iza kuce i hiljade pitanja krivice - da smo… Da smo znali sta joj je, da smo dali glukozu prvog dana, da smo je pjeske odnijeli veterinaru u ponedjeljak, da smo…